Naselje Gregurovec u sastavu je općine Mihovljan i broji jedva 300-tinjak stanovnika. To je prilično mirno i tiho mjesto, a priroda je čista i netaknuta. Među obiteljskim kućama, u samom središtu Gregurovca, smjestila se i mala škola okružena zelenilom i cvijećem. Međutim, kao i u ostatku mjesta, i oko škole vlada mir i tišina. Nedostaje onaj dječji žamor i smijeh. Naime, tamošnju školu pohađa samo jedan učenik, četvrtaš Dino Grozdek (9).
Ulazimo u školu do koje nas je doveo ravnatelj OŠ “Ljudevit Gaj” Mihovljan Alen Vokas, a unutra nas dočekuju Dino i njegova učiteljica Višnjica Lacković. Prolazimo kroz hodnik u kojem stoji žuta vješalica, a na njoj od ove godine visi samo jedna jakna, Dinova. I dok je prošle školske godine, kada je Dino bio treći razred, s njim u školskim klupama sjedilo još nekoliko učenika četvrtaša, on sada u klupi sjedi sam.  
– Tek sam prvi dan škole saznao da ću biti sam u školi. Bilo mi je jako čudno, ali sada mi je to već postalo normalno i bio sam jako sretan što opet idem ovdje u školu, ali malo tužan jer od ove godine nemam tu više prijatelje u školi – rekao nam je Dino.  

U prostranu učionicu s velikim prozorima i šareno obojenim klupama, Dino svakoga dana rado dolazi. Osim što uči, ovdje se i zabavlja i druži, a ukratko nam je ispričao kako izgleda jedan njegov dan u školi.    
– Uvijek kada dođem, imam još 15 minuta odmora prije nego što počnemo. Meni je u školi super i sretan sam kad dođem ovdje. Pod odmorom prelazim poligon, učiteljica i ja sadimo i zalijevamo cvijeće i družimo se. Kada nastava završi, dođem doma i stignem se igrati s prijateljima, napisati zadaću i tako. Sljedeći dan opet dođem u školu i bude sve isto – govori nam Dino.
Iako u razredu nema druge djece s kojom bi se družio, tu je ipak njegova učiteljica koja nas je po dolasku na vratima škole dočekala s osmjehom i poželjela nam dobrodošlicu. Uz druge učiteljice koje k njemu dolaze na izbornu nastavu, s učiteljicom Višnjicom vrijeme u školi uvijek brže prođe.

Novo iskustvo  

– Isprva, kada sam saznala da će biti jedan učenik, iskreno, malo sam se uplašila. Na koji način ćemo funkcionirati, kako ću ga motivirati. Nismo se poznavali prije. Išli smo iz dana u dan. Ima puno toga što treba raditi u paru, u grupi, no evo, sada je već treći tjedan nastave i mislim da smo se odlično snašli. On je jako dobro i pozitivno na mene reagirao. Najviše me brinulo kako će on mene prihvatiti, kako će na mene reagirati, ali mogu reći da sam vrlo zadovoljna i mislim da je i on zadovoljan, tako da mogu reći da dobro funkcioniramo – govori nam učiteljica.

Prve dane, sama nam priznaje, ni ona nije mogla mirno spavati jer se do sada još nije susrela s ovakvom situacijom.
– Jednom prilikom sam imala troje djece u razredu. Isti je način rada, možete im se puno više posvetiti i zapravo je to dobro za djecu. Ali njih je bilo troje pa su se oni mogli međusobno dogovarati i družiti pod odmorima, a samo s jednim učenikom u razredu se nisam nikad prije susrela, no prilagođavamo se, snalazimo se, pripremamo svašta da mu ne bude monotono. Teže je po tom pitanju što on nema nikoga pod odmorom da se poigra, ali mi i tome doskočimo – govori nam Lacković.  
Kako je ova situacija sve samo ne uobičajena, malo je drugačiji i pristup radu. Učionicu su Dino i učiteljica zajedno uredili. Na zidovima su plakati, ploča je uvijek uredna i čista, a u jednom dijelu učionice Dino je postavio, njemu omiljeni, mali poligon za igru.    
– Ja sam iz dana u dan smišljala razne aktivnosti, pokušavala ga čim više motivirati, zabavljati da mu sljedeći dani budu što zanimljiviji. Osmislili smo si izvannastavnu aktivnost “Priroda i ja“, da možemo čim više pokusa napraviti u nastavi, istraživati vani prirodu tako da nismo uvijek u razredu. Nemamo ni striktni odmor. Mi povezujemo satove ovisno o tome što je taj dan najbitnije da on usvoji. Tako možemo, primjerice, sat hrvatskog jezika provući malo duže ako ima nešto što bi posebno trebao zapamtiti taj dan. Onda skratimo matematiku ako smo sve obradili i ako je bilo ponavljanje. Ja sada nastavu prilagođavam njemu. Isto tako, više toga možemo sami osmisliti i doraditi. Osmislimo neke igre, poligone, zadatke. Uvijek radimo nešto što nije striktno vezano za to što smo taj dan obradili, nego, primjerice, sadimo nešto, zalijevamo, pa idemo van i poberemo jabuke i slično – opisuje nam učiteljica.  

Ključ u bravu

Škola u Gregurovcu područna je škola, a pripada matičnoj, Osnovnoj školi “Ljudevit Gaj” u Mihovljanu. Većina djece, ujedno i Dininih prijatelja, upravo ondje pohađa nastavu, a s obzirom na činjenicu da je Dino ove godine četvrtaš, od sljedeće će godine i on putovati u Mihovljan. To bi moglo značiti da će škola dogodine zatvoriti svoja vrata. O ovom slučaju koji je jedinstven na području cijele županije, a što nam je potvrdila i pročelnica za obrazovanje, kulturu, šport i tehničku kulturu KZŽ Mirjana Smičić Slovenec, razgovarali smo i s ravnateljem OŠ Alenom Vokasom.
– Ovo još nismo do sad imali. Na sreću ne, ali ovaj put smo se suočili s takvom situacijom. Malo mjesto, vidi se onaj trend s kojim nismo suočeni samo mi, da se jako puno ljudi počinje iseljavati iz manjih seoskih sredina, pogotovo mladi koji odlaze za egzistencijom. Ostaju stariji ljudi, sve je manje mladih i naravno da onda nema djece. S time se moramo nositi – govor nam ravnatelj Vokas.

Da Dinini roditelji nisu odlučili upisati ga u Područnu školu Gregurovec, škola bi već ove godine zatvorila svoja vrata. Pa ipak, ravnatelj je u razgovoru s njima ipak uspio spasiti školu barem na jednu godinu.
– Mi smo prije svega htjeli znati, u razgovoru s roditeljima, kakve će biti njihove odluke jer su roditelji mogli odlučiti da žele svoje dijete, da ne bude samo, odmah upisati kod nas u matičnu školu, i automatski bi tim činom išao ključ u bravu. Ja sam osobno pokušao roditeljima ukazati da to možda ne bi bilo najsretnije rješenje i svjestan sam toga da učeniku neće biti ugodno bez prijatelja, međutim, i ta situacija ima svoje pluseve i minuseve. To je ipak jedan oblik nastave koji je nekad negdje čak i poželjan, taj pristup jedan na jedan. Roditelji isprva isto nisu znali je li pametno ići na tu opciju, no ja sam im ukazao na neke prednosti, neke mane, ali sam i predložio da lijepo sjednu doma, porazgovaraju, odluče i jave nam da mi na vrijeme znamo što i kako. Na kraju je odluka pala da škola zasad ostaje otvorena – govori nam ravnatelj i dodaje kako su roditelji oduševljeni načinom rada, a sretan je i Dino.

Neizvjesna sudbina

Nakon odluke roditelja da će učenika upisati u područnu školu, ravnatelj je o cijeloj situaciji morao obavijestiti i Županiju, koja je osnivač škole.
– Bilo je pitanje hoće li se tolerirati jedno dijete, može li škola uopće tako funkcionirati. Naravno, u čitavoj županiji se radi na tome da se što više škola spasi jer znate kako uvijek kažu “Dok je u mjestu škole, bit će i života, i mjesto će živjeti i dalje“. Tako da je i tu zeleno svjetlo dobiveno – govori nam ravnatelj, ali dodaje kako za sljedeću školsku godinu za sada nema informacija o učenicima koji bi upisali prvi razred.
– Kažem, moj osobni stav je “Jedno dijete, jedno dijete“. Pričat će mnogi sa svih strana da je upitno je li to rentabilno, je li to isplativo. Ako gledamo strogo ekonomski, onda se ne isplati. Ali što se tiče nekakve ljudskosti, života u mjestu, što se tiče obrazovanja općenito, ja sam uvijek za to da radi ako je ikako moguće. Ako to ne predstavlja jedinicama lokalne samouprave i osnivaču, dakle Županiji, neki preveliki trošak, ja sam uvijek za to da takve škole opstanu dok god mogu. Kada se stavi ključ u bravu, vi kao da ste iz tog mjesta isisali jedan segment života – zaključuje Vokas, s nadom da se takav scenarij u Gregurovcu ipak neće dogoditi.
Tamošnja je škola pretrpjela i oštećenja u zagrebačkom potresu te je obnovljena, a, na sreću, onaj drugi, petrinjski potres, na njenim zidovima nije ostavio nikakvog traga. Čini se da se ni ova stara građevina nema namjeru tako lako predati te da je i dalje spremna prihvaćati nove učenike, ako će ih biti. Pa makar opet samo jednog. (Vanja Hozmec)