Kosa mi je na glavi izgledala kao konjska griva. Ne mogu riječima opisati kako sam jedva dočekao i taj dan, otvorenje frizerskih salona. Tjedan dana ranije zvao sam svoju frizerku i stalno pitao kada će otvoriti vrata salona. U nedjelju sam i prolazio kraj salona u zagrebačkom Trokutu te je vidio kako ga temeljito čisti. I onda sam u ponedjeljak dočekao svojih 20-ak minuta, koliko treba da me se upristoji.
Na izlogu kraj ulaza u frizerski salon dočekala su me upozorenja o socijalnoj distanci te upozorenja o Covidu-19. Pošto je u trenutku mog dolaska u salonu bila jedna mušterija, iako je moguće držati razmak od dva metra, odlučio sam pričekati vani. Nakon što je osoba otišla ušao sam u salon. Na ulazu sam zaboravio dezinficirati ruke pa me moja frizerka Željka na to upozorila. Pohvalno. Odmah je prionula dezinfekciji svih škara, aparata, stolca na kojem sjede mušterije i svega ostaloga.
Po preporuci Stožera prvo se mora oprati kosa. Dok me kasnije šišala oko vrata mi je stavila jednokratni ogrtač, a čitavo vrijeme na licu je imala masku. Nakon što je završila sa šišanjem zamolila me da ispunim upitnik u kojem sam ostavio svoje ime, adresu, koliko sam tamo dugo boravio te potvrdio da nisam bolestan, nemam temperaturu, nisam u samoizolaciji, niti da sam napuštao Republiku Hrvatsku. Željka mi se požalila da to trebaju printati i da trebaju ispuniti sve mušterije.
Pošto će ih sada biti dosta te papire sama treba printati pa se pita tko će joj nadoknaditi troškove. Nakon što je završilo šišanje, u salon je stigla druga mušterija tako da se maksimalno izbjegava kontakt među ljudima. Uz to čitavo vrijeme vrata salona su bila otvorena tako da je u njega ulazio svjež zrak. Nasreću, to je sada moguće zbog lijepog vremena.
