Ivan Benc (53), stolar iz Pregrade, pravi je avanturist i veliki zaljubljenik u bicikliranje. U 2017. godini uputio se na 500 kilometara dugačak put od Pregrade do Bačkog Gradišta u Vojvodini, gdje mu je tada privremeno radila supruga. U 2018. godini putovao je pak od Pregrade do Dubrovnika i natrag, pri čemu je biciklom prošao 1416 kilometara, a oko Nove godine već je počeo planirati novu avanturu. Odluka je naposlijetku pala na Francusku – od Zagorja do Pariza za dva tjedna.
– Na početku sam planirao ići negdje bliže, no, razmišljao sam, istok, to sam već na neki način vidio, biciklom sam prošao i dobar dio Hrvatske, tako da je odluka pala na Europu. Njemačka je dosta blizu i svima nam je dobro poznata, pa sam se na kraju ipak odlučio za Francusku, točnije, Pariz, što mi je odgovaralo i u pogledu kilometara – počinje Benc svoju priču.
Logistički dio, kaže, nije baš puno pripremao, a najviše mu je pomogao njegov prijatelj koji živi u Austriji. On mu je pripremio karte koje su mu bile glavni vodič tijekom 1700 kilometara dugačkog putovanja.
– Zanimljivo je da Google ne podržava biciklističku rutu Pregrada – Pariz, već upute za putovanje možete dobiti tek od prvog austrijskog grada – otkriva naš sugovornik.
Uvezene karte
Sa sobom je, dakle, ponio trideset uvezenih karata, a u svoju je avanturu krenuo prvog dana mjeseca kolovoza.
– U Austriji je bilo dosta loše vrijeme, već prvu večer uhvatila me kiša u jednom selu, a sve što je bilo oko mene, bila je jedna autobusna stanica, gdje sam i prespavao u vreći za spavanje. Bilo mi je jako neobično što nisam doživio nikakvo neugodno iskustvo, kod nas bi vjerojatno, da vide čovjeka u vreći za spavanje na autobusnoj stanici, rekli da si ili neka izbjeglica ili klošar ili nešto slično. U jednom trenutku došao je autobus koji je ondje trebao biti na noćnom parkiranju. Vozač je odmah porazgovarao sa mnom i poželio mi laku noć, a ujutro kada se vratio po autobus, pitao me kako sam spavao. Dakle, bez ikakvih predrasuda prema meni. Međutim, ja sam se probudio lagano razočaran zbog vremenskih neprilika. Putovao sam prije u Srbiju, bilo je 40 stupnjeva, putovao sam u Dubrovnik, 30 stupnjeva, tako da me ovo sada neugodno iznenadilo. No, shvatio sam da moram ranije ustajati i na vrijeme pronaći prenoćište, pa čak i skrenuti s rute, da ponovno ne spavam na autobusnoj stanici. Vozio sam dalje, tog me dana nekoliko puta oprala kiša, ali nisam odustajao – govori Benc.
Prošao je tako ovaj avanturist Alpe, gdje se popeo na 1700 metara, da bi spustio prema Salzburgu, i nastavio prema njemačkom Münchenu, Ulmu i Stuttgartu. Tu su se pojavili problemi druge vrste.
– Već od Austrije su mi u pomoć priskakali brojni dobri ljudi. Jer imaš ti kartu, imaš navigaciju, ali se ipak dogodi da se u nekim situacijama ne možeš snaći, primjerice, meni se dogodilo da su mi neke karte bile manjkave i da je na njima nešto nedostajalo. Jednostavno, karte su jedno, a stanje na terenu drugo. No, tu su uvijek u pomoć priskočili kolege biciklisti, kojima ne bi bio problem odvesti se i nekoliko kilometara dalje sa mnom da mi pokažu pravi put i usmjere me. Kćeri su me upozoravale: “Tata, ne idi nigdje, ne znaš ni jedan jezik.” Njemački znam malo, koliko sam učio u osnovnoj školi, da ne govorim o francuskom, no, ispalo je da to uopće nije problem. Drugi biciklisti, kada bi skužili da ne znam jezik, samo bi mi rekli da ih pratim i pokazali mi put. Posebno su komplicirani veliki gradovi. Primjerice, ja sam došao u Stuttgart, gdje je izrazito gust promet i gdje na jednom mjestu imaš sklop biciklističkih staza i jednostavno se ne možeš snaći. Dolaze biciklisti iz raznih krajeva Europe, dakle, jedna kolona biciklista i šuma znakova, i tu sam jednostavno zablokirao. Razmišljao sam o tome da sjednem na prvi vlak i vratim se kući, no, naišao sam na svu sreću na biciklista iza kojeg sam vozio osam kilometara da bi me izvukao iz grada – otkriva ovaj Pregračanin.
“Biciklistički autoputi”
Nakon toga, mogao je nastaviti put prema Francuskoj, za koju kaže kako je savršena.
– Od Stuttgarta nadalje sva su mjesta po pitanju biciklista fenomenalno riješena. Tamo su već praktički “biciklistički autoputi”, nailazite na masu biciklista, a doći biciklom iz Pregrade na njemačko – francusku granicu, bio je poseban trenutak za mene. Pritom moram istaknuti kako je prvi i posljednji dokument koji sam bilo kome morao pokazati, bio na granici Hrvatske i Slovenije, u Rogacu, a jednako je bilo i pri povratku – kaže Benc, te nam otkriva kako je biciklistički promet u Francuskoj toliko gust, da moraš paziti da ne uzrokuješ sudar s drugim biciklistom. Potrebno je strogo pridržavati se prometnih pravila. Posebno su ga oduševili prizori cijelih obitelji koje zajedno putuju biciklima, kao i priroda te srdačnost domaćina. Uživao je u vožnji kroz desetke pitoresknih sela i gradića, a onda u Nancyju, u gradu s preko 105.000 stanovnika, ponovno problemi. Baterija na mobitelu je već bila pri kraju, karte nisu bile od koristi, ali mu je ponovno pomogao jedan biciklist, za kojim je Benc vozio četiri kilometra, da bi mogao izaći iz grada i nastaviti svoj put. U jednom francuskom selu mu se pak probušila guma, no, i tamo su u pomoć odmah priskočili mještani, koji su mu čak donijeli i kompresor, da mu olakšaju. Posljednji puta se izgubio neposredno prije Pariza i tada je naišao na skupinu francuskih biciklista.
– Kada sam im rekao odakle sam i kamo putujem, svi su krenuli, ne samo jedan, vozili se ispred mene dva – tri kilometra i tako sam ja naposlijetku došao do Pariza. Moj je cilj bio doći do Eiffelovog tornja i to sam i učinio, trinaestog dana putovanja, međutim, tamo me zatekla prava prometna ludnica. Ljudi u poslovnim odijelima voze se na romobilu, što je za nas nepojmljivo, tu je multikulturalizam u punom smislu te riječi, nema što ne vidiš. Duge cijevi su još uvijek na ulicama, vojska i policija, iz sigurnosnih razloga, i iako je lijep taj središnji dio koji sam tako žarko želio vidjeti, ipak mogu reći da me ništa ondje nije posebno oduševilo. Moram priznati i da me uhvatio svojevrsni strah od mase ljudi, od tog prometa, jednostavno osjećaš da to nije tvoj svijet. Kao da sam ušao u neki film. Primjerice, stanem ja na semaforu i kraj mene se zaustavi neki blindirani automobil, iz kojeg iskoče četvorica dvometraša pod punim naoružanjem i počnu trčati. Zatim sirene… Ti kad si u Parizu, ne čuješ jednu, nego dvadeset sirena istovremeno, i to u svakom trenutku. Probijajući se kroz tu masu ljudi i gust promet, osjećao sam se poput bespomoćnog stranca koji je na biciklu došao iz Pregrade u Pariz, što sam i bio. Nitko me u tom velikom gradu ne poznaje, imam jedino tu osobnu iskaznicu uz sebe, za slučaj da mi se nešto dogodi. Bio sam presretan do Pariza, zaista sam uživao u prirodi i susretu s ljudima koji su se čak željeli fotografirati sa mnom kada bi čuli odakle putujem, a onda je uslijedio ulazak u Pariz, kojega zaista mogu opisati samo jednom riječju – ludnica.
Tamo je, kaže naš sugovornik, posebno pazio na svoj ruksak, od kojeg se zapravo nije odvajao tijekom čitavog putovanja, s obzirom na to da su se unutra nalazili novac i dokumenti. Nekoliko je sati proveo razgledavajući Pariz, a onda vlakom krenuo put Strasbourga, gdje se, kaže, ipak osjećao sigurnijim i gdje se odlučio odmoriti.
Pogrešan vlak
Uslijedio je povratak u domovinu, koji također nije protekao bez određenih peripetija. Na željezničkom kolodvoru, unatoč tome što ne govori ni francuski ni engleski, uspio je kupiti kartu za brzi vlak, jasno dajući do znanja da putuje biciklom, međutim, ispalo je da u vlak u koji se ukrcao, nije smio unijeti svoje vozilo. Kondukter je naposlijetku ipak uspio riješiti situaciju, pa čak i pronaći prevoditelja koji je Bencu telefonskim putem objasnio da mora sići u Strasbourgu, odakle će nastaviti svoje putovanje međugradskim vlakovima, na koje će moći ukrcati svoj bicikl. Vozio se sve do Graza, a onda ponovno biciklirao do Pregrade.
Kod kuće su ga dočekale supruga i dvije kćeri, koje mu redovito pružaju podršku u ovakvim pothvatima, iako im nije svejedno sve dok se živ i zdrav ne vrati kući.
– Bilo je toliko crnih scenarija, ti ćeš pasti, netko će te opljačkati, nešto će te pregaziti… Naravno da uvijek postoji taj rizik, ali ja sam se trudio što manje slušati to. Uostalom, kada prolaziš kroz te zemlje i vidiš ljude koji putuju, da se to doživljava kao nešto uobičajeno, zatim način na koji te dočekuju u prenoćištima, svjesni da si pokisao, gladan i umoran, a kada krećeš dalje na put, zamotaju ti hranu za put, onda uvidiš koliko drugačije razmišljaju ljudi vani i kakav je njihov stav prema biciklistima i drugim avanturistima – kaže naš sugovornik.
U 13 dana prošao je gotovo 1700 kilometara, potrošio oko 800 eura, uglavnom na prenoćišta, a sa sobom je nosio tri kompleta biciklističkih uniformi, šest rezervnih guma, te dnevnu zalihu hrane i vode. Sve ostalo bilo bi dodatno opterećenje za bicikl, a samim time i za njegove noge.
– Kupovao sam puno voća i uvijek se brinuo da kraj sebe imam dovoljno vode. Problem bi u nekim slučajevima bila kava, ponekad bih u Njemačkoj i Francuskoj znao proći i po stotinu kilometara i gradove daleko veće od Pregrade, a da u njima nije bilo nijednog kafića. No, dogodilo mi se i da sam ostao bez vode, ali i hrane. Naime, nisam znao da u Francuskoj dućani nedjeljom uopće ne rade, pa sam tako ujutro kupio neko pecivo, a onda ostatak dana raspoređivao zalihe hrane da imam što jesti do večeri, odnosno, idućeg jutra, kada ću moći nešto kupiti. Taj sam dan zbilja bio gladan kao vuk – prisjeća se Benc sa smiješkom.
– Imao sam sobom i tri kompleta biciklističkih uniformi, no, bilo je dana kada su sve tri uniforme bile mokre, pa bih morao tražiti prenoćište gdje ću to moći oprati i ujutro nastaviti svoj put – dodaje.
Dnevno bi u prosjeku prošao 140 kilometara, a biciklirao bi od 10 do 12 sati, ovisno o vremenskim uvjetima. Otkriva nam i kako pri ovakvom pothvatu nije najvažnije imati najskuplji bicikl niti najsuvremeniju opremu. Većinu biciklista koje bi susretao fasciniralo bi što se orijentira pomoću isprintanih karata, a ne suvremene biciklističke navigacije, no, nitko ga zbog toga nije ismijavao, već bi mu se divili. Jer najvažnije je, kaže, imati cilj i učiniti sve da ga ostvariš.
Uživa u spontanosti
Na kraju ga pitamo i bi li se, na temelju ovog iskustva, sada ipak bolje pripremio za putovanje, na što nam odgovara kako uživa u spontanosti i prepuštanju tijeku života. Možda je i to jedan od razloga zašto uvijek u svoje avanture kreće samostalno, iako dodaje i kako je dodatni razlog to što je teško pronaći nekoga dovoljnog hrabrog da se odvaži na ovakav 1700 kilometara dugačak put.
Za ovog biciklista s desetogodišnjim iskustvom, kada biciklira, vrijeme jednostavno stane i bio bi spreman već sutra sjesti i krenuti u novu avanturu.
– Biciklizam donosi jednu životnu ugodu, tu se zaboravlja na vrijeme, primjerice, četvrti ili peti dan, ja više nisam znao koji je dan, pitao sam ženu kad sam se čuo s njom, iako ni se ni kući nisam baš redovito javljao. Jednostavno, toliko si fokusiran na to da odvezeš svoju rutu, da preživiš, da se snađeš. Kad padne kiša, pitaš se što je meni ovo trebalo, doma je puno ljepše. Jer nalaziš se između šume, njiva, autocesta i nemaš se gdje skloniti. Padne ti raspoloženje, ali kad dođe lijepo vrijeme, nema kraja tvom entuzijazmu. Mogao bi do Amerike. Da, ti osjećaš umor, ali kada imaš nekakav cilj, adrenalin te jednostavno vuče naprijed i taj umor te ne može slomiti dokle god traje tvoja avantura – zaključuje Ivan Benc. (Jelena Jazbec)
