Kantautor Bobo Knežević specifična je pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni. Svojom humorističnom kombinacijom Franka Zappe i Ramba Amadeusa uz akustičnu senzibilnost šansonijera osvojio je alternativnu publiku. Sa Sinjaninom na zagrebačkoj adresi imali smo priliku razgovarati online u ovo pandemijsko vrijeme o njegovoj glazbi i o aktualnim temama.
– Kada si se počeo baviti glazbom i pisanjem tekstova?
Glazba me zainteresirala u osnovnoj školi. Tad sam otprilike počeo pisati i na kazetofonu snimati neke svoje prve stvari. Definitivno nisu bile reprezentativne, ali su sjajna uspomena i još čuvam te kazete. Manje -više u tom periodu svi su svirali gitaru tako da ni ja nisam bio iznimka. Počeli smo doslovno na zidiću:)
-Već si poznati i priznati glazbenik s hitovima ‘Co to maš’, ‘Dominik’, ‘Na zidiću’, ‘Dim’ . Koliko i da li se može živjeti od muzike u Hrvatskoj?
U ovoj trenutnoj situaciji jako je otežano. Inače ukoliko prohtjevi nisu veliki može se normalno živjeti. Puno faktora je uključeno u jednadžbu i istina je da je od glazbe neizvjesnije živjeti nego od drugih djelatnosti, ali većini je to poticaj da rade još bolje.
-Osim glazbe, koji su ti interesi?
U zadnje vrijeme samo me glazba zanima. To je postalo izraženije s ovom izolacijom, karantenom i globalnim otuđenjem kao i za potrebom za odmicanjem od kontaminirajućih vijesti i sadržaja koji se svakodnevno plasiraju u eter.
– Kako je došlo do suradnje sa Sašom iz TBF-a?
TBF dugi niz godina obrađuje socijalno osjetljive teme pa smo se po toj osnovi pronašli i na obostrano zadovoljstvo zaokružili zanimljivu suradnju. Spojio nas je producent Martinac. S duetima “E moj Damire” i “Uvelo misto” nastupili smo na Zagrebfestu i Splitskom festivalu što je dobar iskorak alternativnije glazbe prema mainstream festivalima i obratno.
– Kakav je život za Dalmatinca u Zagrebu – možda kao ‘Englishman in NY’? ?
Duže živim u Zagrebu nego što sam živio u Dalmaciji tako da sam gotovo u potpunosti asimiliran. ? Kad me uhvati nostalgija onda napišem pjesmu kao što je npr. “Na zidiću” Na taj načinin dokumentiram sebi period odrastanja. Stingov “Englishman in New York” to dobro oslikava. Sve stvari koje mi nedostaju iz tog perioda kompenziram kroz glazbu, bilo da sam pjevam ili sviram o tome ili kad slušam druge kad obrađuju istu temu. Glazba je univerzalni penicilin.
-Jedan od tvojih posljednjih singlova ‘Cjepivo’ dijelom je vezan za koronu. Kako provodiš dane u ovo ‘nenormalno’ vrijeme?
Vrijeme koristim za pisanje novih pjesama. Trenutno radim glazbu za dječju predstavu i to mi je jedno novo i zanimljivo iskustvo. “Cjepivo” je nastalo baš u ovim čudnim okolnostima. Snimljena je u suradnji s Radiofonikomom Pegijemem Martinjakom i tijekom snimanja smo priuštili jedno drugome vrhunsku zabavu. To bi bilo i neko uopćeno rješenje u ovom periodu. Čvrsto prionut nečemu što te veseli bez obzira na sve.
– Inspiracija za pjesme.
Život u cjelini je jedna nepresušna inspiracija koja u okviru samo jednog dana nudi bezbroj realnih scenarija. S druge strane ima i nadrealnih tema zahvalnih za obradu. Moglo bi se reći da su mi teme ujedno dokument vremena i plod mašte. Realnost nakon određenog vremena postaje presurova dok s druge strane nadrealnost bez obzira na svu svoju lepršavost može postati neozbiljna. Nužno je pronaći inspirativni balans.:)
– Koji su glazbeni planovi u budućnosti?
U planu su neke interesantne suradnje kao i završavanje albuma. Kao i svi drugi nadam se što skorijem povratku u normalu i nastupima.