U MJESECU BORBE PROTIV OVISNOSTI, DONOSIMO DVA POTRESNA SVJEDOČANSTVA BIVŠIH OVISNIKA

“Najteže je kad se sjetiš se da si radije pio u kafiću, a kod kuće su te čekala djeca”

Objavljeno: 28.11.2021. Metropolitan

Terapijska zajednica “Moji dani” smjestila se u šumovitom predjelu Hrvatskog zagorja, u Đurmancu, na putu prema Maclju. Mjesec je borbe protiv ovisnosti, koji traje sve do 15. prosinca, a mi smo se tim povodom uputili u posjet korisnicima zajednice, ne bismo li kroz njihove životne priče, i sami dali mali doprinos borbi protiv ovisnosti. Jer, tko zna, možda baš neka od tih priča mladu osobu koja je ‘zalutala’, vrati na pravi put i spriječi da dotakne dno. Dno koje su dotaknuli naši sugovornici.  

Kristijanova priča

No, krenimo redom. Dolaskom u naselje Lukovčak, dočekuju nas korisnici – dobro raspoloženi, srdačni i nasmijani.
Kristijana, koji je, kako kaže, odlučio svoju tešku životnu priču podijeliti kako bi druge upozorio na važnost prepoznavanja problema s ovisnošću i ne guranja istog ‘pod tepih’, našli smo kako sa svojim prijateljima iz zajednice uvježbava pjesmu koju planiraju izvesti jednom korisniku za rođendan.

Nasmijan, sjeo je ispred nas i onda se mislima počeo vraćati u svoje djetinjstvo. Tu je polako počeo nestajati osmijeh s lica, a zamijenila ga je ogromna tuga u očima.

– Kao i većina korisnika koji su tu, imao sam poprilično teško djetinjstvo. Tata je bio u ratu, mama je stalno radila, a mene je većinom čuvala baka. Družio sam se sa starijim dečkima i tako sam došao u prvi doticaj s marihuanom, prije otprilike 20 godina. Poslije sam došao u doticaj s teškim drogama. Najprije, rekao bih, ‘rekreativno’, manje – više kada bi bili koncerti i festivali, dok je kasnije to sve prelazilo u ozbiljnu ovisnost. Probao sam sve osim heroina i kristal methe, dvije najteže droge, za koje sam znao da ću si, ako ih probam, upropastiti život do kraja – započinje priču naš sugovornik, ističući kako je imao tvrtku koja se bavila bravarijom te da je za današnje vrijeme, pošto to nije toliko čest posao, zarađivao dobar novac.

– S tadašnjom djevojkom nisam bio u najboljim odnosima. Izbjegavao sam biti kod kuće. Nakon posla, vrijeme sam provodio s prijateljima po kafićima. Popili bismo piće, dva pa bi to prešlo u pijanstvo. Počeo sam gubiti prijatelje. Nisam shvaćao kakav imam problem, a na kraju sam dobio sudsku zabranu pristupa djeci.  Znači, s droge sam prešao na alkohol. Skinuo sam se s droge, ali sam se ‘zakačio’ na alkohol. Ljudi, nažalost, ne shvaćaju da je to puno veći problem nego sama droga jer konzumacijom se uzrokuje šteta, a alkohol nam je dostupan svuda. Danas možeš kupiti alkohol na svakom koraku, u svakom kiosku, u bilo koje doba dana ili noći – kaže Kristijan, pa se prisjeća trenutka kada je sam sebi priznao da ima problem.

– Sam sam shvatio da imam problem jer čovjek, da bi si mogao pomoći, mora se najprije pomiriti s time da ima problem s ovisnošću jer dok sam ne prihvatiš da je to tako, nitko ti ne može pomoći. Pokušavali su mi pomoći prijatelji, no maknuli su se od mene jer su vidjeli da nema smisla, s obzirom na to da nisam prihvaćao da problem postoji. Onda sam pogledao samog sebe i shvatio da sam dotaknuo dno, da nemam ništa od onoga što sam stvorio, da ne smijem prilaziti svojoj djeci, da sam zbog alkohola izgubio vozačku i tada sam došao doma kod roditelja s torbom na leđima i suzama u očima jer sam znao da jedino još mogu kod njih otići – kaže nam Kristijan, pa dodaje da mu je za postojanje Zajednice “Moji dani” rekla upravo majka.

– Na prvu mi se u glavi vrtjelo: “Ideš među ljude koji su, recimo, narkomani“ i onda se pogledaš u ogledalo i shvatiš da zapravo pričaš o sebi. Shvatio sam da nemam drugog izbora i teško, ali ipak sam odlučio krenuti prema ovoj ustanovi. Tu sam već neko vrijeme. Ustanova mi je spasila život, možda ne doslovno život, ali budućnost sigurno jer sam se ne bih uspio izboriti s ovisnošću. Uništio bih se do kraja. Na vrijeme sam došao. Što se tiče boravka ovdje, brzo sam se naviknuo na okolinu. Oko mene su ‘normalni’ ljudi, dečki koji se kreću svuda i svugdje. Svatko od nas ima svoj problem, kao što ga imaju i ljudi vani, samo što su naši problemi, recimo to tako, ‘zajednički’. Apstiniram već tri – četiri mjeseca, osjećam se puno bolje, imam pomoć stručnog tima. Kad god zatražim pomoć od bilo koga od njih, dobijem je. Isto tako, međusobno si pružamo podršku – kaže Kristijan optimistično, ponovno uz blagi osmjeh na licu, objašnjavajući nam kako se nosi s teškim trenucima, koji ipak dođu s vremena na vrijeme.

– Samog sebe tjeram prvenstveno zbog djece. Nakon što sam prestao s drogom i alkoholom, sa smanjivanjem terapije, sve više uviđam sve ono što sam napravio i sve ono što nisam napravio, a trebao sam. Dođu teški trenuci, sjetiš se da si bio radije u kafiću i pio, a kod kuće su te čekala djeca. Slagao sam laži na laži, izgovore, opravdavanja za stvari koje sada nikako ne mogu opravdati. Sad kad ih vidim ‘čiste’ glave, jasno je k’o dan da sam donosio krive odluke. U teškim trenucima znam zašto sam tu. Znam da moram završiti program koji s razlogom traje nešto više od godinu dana, no sve ovisi o pojedincu. Postoje trenuci kad ti je dosta svega, pogotovo sada kada dolaze blagdani i kada bi najradije išao kući, bio sa svojima, ali posložio sam stvari u glavi da jednostavno moram biti tu i da je to najbolje ne samo za mene, već i za moju djecu, jer čovjek koliko god smatra da je jak, da je spremam sve prebroditi sam, nije spreman. Cijeli život ćeš imati izazove i dolaziti u situacije gdje tvoji prijatelji piju, a ti ćeš piti sok jer znaš da ako popiješ jednu pivu, nećeš stati samo na jednoj. Dok smo tu, najvažnije je okupirati si glavu, da imam što manje slobodnog vremena, da ne razmišljam o vanjskom svijetu, da mogu izdržati tih godinu dana kako bih se mogao vratiti i biti prije svega dobar otac i vrijedan član obitelji, kakav sam bio s 20 i nešto godina – ističe Kristijan, pa nam opisuje svoj jedan dan u zajednici.
– Imamo različite odgovornosti. Između ostaloga, odgovoran sam za grijanje, tako da se dižem prije 7 sati da naložim vatru. Zatim se do 7.30 sati obavljaju određene obaveze koje imamo, a onda imamo doručak, sjednemo svi zajedno za stol, popijemo kavu. Čekamo sastanak, na kojem sudjelujemo svi. Prvi odgovorni, prvi odgovorni od kuće i prvi odgovorni od posla vode taj sastanak, uz prisutnost operatera koji je iznad svih i koji prati naš sastanak. Tu se odredi što će se raditi taj dan, a nakon toga nam se daje riječ kako bismo ukazali jedan drugome, primjerice, ako netko prethodnog dana nije postupio dobro, da ga se suoči s time, raspravlja se o tome, da bi čovjek mogao dalje napredovati. Poslije sastanka imamo redarstva. Čisti se kat, prizemlje i održavaju radionice. U 10 sati imamo ‘marendu’, a poslije toga idemo na radnu terapiju. Netko izrađuje suvenire, netko se brine o životinjama, netko ima možda neki svoj projekt pa izrađuje nešto po svom ukusu i to traje do 17.30 sati. Radimo nekih osam sati, a ostalo nam je slobodno. U 19.30 sati imamo večeru, a zatim svaku večer imamo drugačiji program. Ponekad gledamo film, a ponekad imamo parlaonicu. Uglavnom, svaki dan imamo nešto drugo gdje se svi zajedno družimo i razgovaramo o problemima. Oko 23 sata idemo spavati i sutra nas čeka novi dan, koji je nova pobjeda – ističe Kristijan, koji već polako kreira svoje planove za budućnost.

– Jedini plan mi je maknuti se iz sredine u kojoj sam živio. Promijeniti kompletno sve, preseliti se iz Zagreba i pokrenuti ponovno tvrtku. Posvetit ću se maksimalno tome i naravno, djeci. Krenuti skroz ispočetka – kaže.
Kristijan ima i važnu poruku za sve roditelje.

– Svim roditeljima bih preporučio da na vrijeme reagiraju ako vide da im djeca na bilo koji način idu krivim putem, obrate se zajednicama kao što je zajednica “Moji dani”, pa makar da dođu samo na razgovor jer najvažnije je to uvidjeti na vrijeme, dok nije prekasno. Ja sam to uvidio s 32 godine, mogao sam i ranije, no, eto, nažalost, takav je bio splet okolnosti da nisam. Takve ustanove samo zvuče grozno, no to je jedna lijepa zajednica gdje svi živimo zajedno i učimo da sve ono što smo radili pod utjecajem narkotika i alkohola, možemo i bez toga. Nas je tu 20 različitih karaktera, normalno da bude i svađa, kao i u svakoj obitelji, jer se mi smatramo jednom velikom obitelji, zajedno s terapeutom i socijalnom radnicom. Svatko od nas uvijek je spreman pomoći svakom novom dečku koji dođe. Ovisnost je zapravo samo traženje izlaza iz stvarnih problema koji se ljudima događaju. I meni je to bio najlakši put da zanemarim svoje probleme, ali s time sam se, naravno, doveo do još većih problema. Najveći problem je to što ljudi ne shvaćaju da nije problem ni u drogi ni u alkoholu, već je problem u obitelji, negdje duboko u nama, da ni sami ne znamo, i onda ga jednostavno ideš rješavati tako jer lakše je nadrogirati se ili napiti i pustiti mozak ‘na pašu’ nego se suočiti s tim problemima, a događa se da se oni gomilaju i da ih je sve više i više. Kad te stisne sa svih strana, jednostavno nemaš što napraviti. Problemi su stvarni i treba ih rješavati. Sada su mi se u glavi neke stvari posložile, zahvaljujući stručnom osoblju koje ovdje radi. Imam razne mogućnosti. Stupio sam u kontakt s djecom. Više nisam toliko tjeskoban. Podrška obitelji je najvažnija od svega. Meni su to prvenstveno moji roditelji koji su, koliko god su svašta vidjeli i doživjeli sa mnom, ostali uz mene. Važno je da znaš da imaš gdje otići jednog dana kad se posložiš i budeš spreman za izaći. Ako znaš da nisi sam, da imaš potporu, lakše je krenuti u novi život. U zajednici, čovjek se mijenja ne samo što se tiče ovisnosti, već i karaktera te radnih navika. Psihički sam se dosta promijenio, drugačije gledam na neke stvari. Reagirao sam ‘vruće’ glave, sada prespavam, pa razmislim – zaključuje Kristijan.

Mihaelova priča

I dok još završavamo razgovor, u susret nam već dolazi Mihael, koji ima svega 23 godine i reklo bi se njegov je život tek počeo, no njegov će pravi život započeti tek nakon što izađe iz zajednice jer ovaj je mladić za svoju budućnost zacrtao velike planove.

– Zajednica nas polako priprema za vanjski svijet. Omogućeno mi je da ponovim državnu maturu iz matematike kako bih mogao upisati fakultet. Želio bih upisati računalstvo – ističe Mihael, a nas zanima kako je osoba s takvim ambicioznim planovima ušla u ovisnost.

– Odrastao sam u obitelji bez oca i možda je to utjecalo na mene kao dijete, pa sam se već tada počeo okretati stvarima koje nisu previše socijalno prihvatljive, poput ovisnosti o tehnologijama, ali na to se nije gledalo kao na problem u to vrijeme, tako da mi zbog toga nitko ni nije previše prigovarao. Prvi kontakt s drogom imao sam u srednjoj školi, s 15 godina. Kao svaki adolescent, nije me trebalo ni puno nagovarati da probam drogu. Iskreno, svidjelo mi se. Nije to bilo toliko iz želje da se uklopim, koliko mi sviđao taj osjećaj. Kako je vrijeme teklo, nisam imao određene ciljeve u životu, primjerice, da završim fakultet. Tapkao sam na mjestu i jedini cilj bilo mi je uzimanje droge. Gledao sam samog sebe kako idem u čistu propast, ali bilo mi je svejedno. Jedino bitno je bilo da imam za ono što dolazi sutra. Kako je vrijeme prolazilo, sve više sam zaglibio u probleme. Kako su mi sve više prigovarali, distancirao sam se od zdravog društva. Svi ljudi koji su marili za mene, odbacio sam ih ili sam ih iskorištavao jer ovisnik ne gleda za dobrobit ostalih ni društva već samo kako da dođe do onog što smatra da mu je potrebno. Kako je vrijeme prolazilo, prelazio sam s lakših droga, marihuane, na sintetičke, speed i ecstasy, da bih na kraju završio na heroinu. U početku je to bilo iz zezancije, kao, ima slabe nuspojave, nije tako loše, ne boli me glava i nisam vidio razlog zašto ne bih polako prelazio na svakodnevnu zlouporabu. Svaki dan sam povećavao dozu – govori nam Mihael s težinom u glasu, pa nastavlja o trenutku spoznaje da nešto mora poduzeti i mijenjati.

– Tada sam se u jednom trenutku pogledao i shvatio da ili ću umrijeti dosta brzo ili ću potražiti pomoć. U to vrijeme razboljela mi se mama od karcinoma i rekao sam sebi da ne želim da me pamti kao smrdljivog, prljavog ‘junkija’, idem potražiti pomoć. Prošlo je 15 mjeseci od kada sam došao u zajednicu. Mislim da nisam došao ovdje, vrlo vjerojatno ne bih više bio živ. Sve ono što jesam i što ću tek postati, mislim da dugujem ovoj zajednici, za koju sam saznao preko tete, koja je socijalna radnica. Znao sam nešto malo o komunama preko filmova, a mislim da smo i dalje premalo osviješteni i premalo znamo o tome svemu. Trebalo mi je šest mjeseci boravka da samome sebi uopće priznam da imam problem. Tvrdio sam si da nisam ovisnik i da ću to vrlo lako riješiti, ali to se ne može samo tako lako riješiti. Kako mi je bilo kad sam samome sebi priznao? Bilo je ponižavajuće. Netko bi možda rekao da im je to otvorilo srce ili oči, ali ne, to je bio ponižavajući trenutak gdje shvaćaš da nemaš kontrolu nad vlastitim životom, da si žrtva vlastite biokemije i da tvoji izbori zapravo nisu tvoji – navodi Mihael, pa ističe da mu podrška obitelji znači jako puno.

– Ako znaju da ih je obitelj napustila, mislim da ljudi nemaju nadu i šansu da uspiju vani. Djeci bih poručio da je i jednom previše. Da nisam nijednom probao, vjerojatno bih bio na jako drugačijem mjestu od ovog – poručuje Mihael.

O terapijskoj zajednici

Socijalna radnica Nikolina Fišter koja provodi vrijeme s korisnicima otkriva nam kako je kroz rad zajednice od njenog osnutka, 2002. godine, prošlo ukupno više od 500 korisnika te da trenutno najmlađi korisnik ima 23, a najstariji 63 godine.

– Program psihosocijalne rehabilitacije provode educirane osobe, dakle, tu su terapeuti i operateri, to su rehabilitirani ovisnici, zatim voditeljica terapijske zajednice Dijana Majkić Vukušić i ja kao socijalna radnica. Trenutno imamo 20 korisnika. Mislim da je to već druga godina da imamo popunjeni kapacitet. Trajanje programa je između 12 i 15 mjeseci, ali optimalno je do dvije godine. To je sve individualno. Čim uđe u terapijsku zajednicu, korisnik počne raditi na sebi, mijenjati stavove, mišljenja i ponašanje, pa mu uglavnom ne treba duže od 12 do 15 mjeseci – ističe Fišter, pa nam otkriva koje najčešće razloge korisnici navode kao ‘krivce’ za ulazak u svijet ovisnosti.

– Kažu da je to dosada, znatiželja, zabava i društvo, no oni kada tek dođu ne shvaćaju da to nisu razlozi zašto su se počeli drogirati ili kockati, već razlozi svega toga leže u njihovu djetinjstvu, u obitelji. To su korisnici čije su obitelji bile potpuno nefunkcionalne ili se radi o potpuno pasivnim roditeljima ili izrazito agresivnim roditeljima. Možda su doživjeli neku traumu u djetinjstvu koja ih je oblikovala u osobu kakva jesu, da su odlučili odabrati taj put sredstva ovisnosti i nisu znali reći ne. Problem leži duboko u njima i vuku ga iz djetinjstva, iz odgoja i obitelji. U zajednici oni ‘kopaju’ po sebi kako bi spoznali razlog koji ih je doveo do toga jer svi smo mi bili možda znatiželjni, ali smo bili sposobni reći ‘ne’ nekim stvarima, za razliku od njih – kaže Fišter, pa naglašava da se korisnici pripremaju i za život nakon izlaska iz zajednice.

– Dečke koji se nalaze u postupnoj ili završnoj fazi resocijalizacije, šaljemo na školovanja. U Pučkom otvorenom učilištu Krapina školuju se za računalnog operatera i to ih ide petorica na godišnjoj razini, zatim za rukovatelja posebnim alatima, većinom motorna pila ili flakserica, imamo četvoricu koju školujemo u Srednjoj školi Bedekovčina kroz obrazovanje odraslih za zanimanje viličar ili rovokopač. Ovisno o tome za što su dečki koje godine zainteresirani, tako im to onda i omogućimo – pojašnjava socijalna radnica, pa ističe kako u Mjesecu borbe protiv ovisnosti, nastoje osvijestiti zajednicu o sve većem problemu ovisnosti.

– Svake godine na Trgu Ljudevita Gaja u Krapini, u suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Krapina, korisnici izlažu svoje suvenire koje sami izrađuju, a brošure i letke dijele i u Pregradi, Donjoj Stubici, Zaboku te Oroslavju. Ljudi, nažalost, jako malo o tome znaju. Nedjeljom po crkvama svjedoče o svojoj borbi protiv ovisnosti. Naime, u crkvu dolaze djedovi, bake i roditelji pa im pokušavaju ukazati na ono što možda mogu primijetiti kod svoje djece i unučadi da nije normalno ponašanje i tako na vrijeme zatražiti pomoć – kaže Fišter, pa nam otkriva da korisnicima jako puno znači kada im građani prilaze i pružaju podršku.

Možda je i to najbolji način da zaključimo ovaj članak, apelirajući na sve da idući puta kada susretnu nekoga tko vodi takvu tešku bitku protiv ovisnosti, ne spustimo pogled, već širokim osmjehom damo do znanja da će za njih jednog dana, kada budu spremni, biti mjesta i izvan terapijske zajednice. (Valentina Cigula)

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Komentirajte putem Facebook-a

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter