– Svakodnevno se borimo s krivolovcima, lovokradicama, “ljudima” koji ne mare za živote životinja, pa tako ni za živote ljudi – napisala nam je jedna čitateljica, koja je željela ostati anonimna.
Kako kaže, živi u Đurmancu, mjestu u kojem joj je kuća okružena šumama i poljima.
– Rekli biste, idilično mjesto za život. Složila bih se s vama, ali svakodnevno smo svjedoci pucnjava i raznoraznog nehumanog postupanja i zlostavljanja životinja. Kroz godine, pronalazimo uginule životinje, kožu, kosti i slično. Godine 2014. na dvorištu nam je upucan pas. Radilo se o psu s rodovnicom i položenim ispitima, Hanoverskom krvosljedniku. Praktički je još bio štene. On je nama bio i više od psa, bio je član naše obitelji. Ta pasmina slovi za miroljubive pse, pa ni naš nije bio iznimka. No, kako smo bili svjesni da živimo u malenom mjestu u kojem se “ne smije” zamjeriti drugim ljudima, nekako smo svi zajedno preboljeli taj gubitak i kupili drugog psa, kojeg smo odgojili najbolje što smo mogli – otkriva nam čitateljica.
Tu počinje priča o Ariju, također hanovercu, kojem je, ističe, urođeno da se kreće šumom, bilo sa svojim vlasnicima ili pak iskoristi trenutak nepažnje i ode sam.
“Home made“ zamka
– Prije otprilike dvije i pol godine nije se vratio te smo ga otišli tražiti u šumu. Pronašli smo ga oko ponoći na “home made” zamki. Zamka je bila omotana oko njegovog vrata. Kako je taj pas staložen, srećom nije pokušavao pobjeći što bi dovelo do ozljeđivanja ili eventualne tragedije.
Kap koja je prelila čašu, naše strpljenje, jest događaj koji se dogodio 29. prosinca 2020., prije samog potresa. Kako su psi istraumatizirani zbog učestale pucnjave koja se događa godinama na tjednoj razini, zbog čega je jednom psu čak propisana terapija Normabelima, pobjegli su u šumu. Kad su se vratili, Ari je došao praktički bez noge. Ne bih u detalje, slika je u prilogu, pa prosudite sami. Nakon cjelodnevnog boravka kod različitih veterinarskih stanica (Krapina, Špičkovina, Zlatar), psu je amputirana prednja desna noga. Čekali smo potvrdu veterinara, koji je rekao kako je to nesumnjivo klopka, jer se noga nije mogla spasiti. Lovačko društvo je upućeno u sve događaje i uvijek postupaju sa suosjećanjem te pokušavaju riješiti situaciju, ali, nažalost, bez uspjeha. Policija je upoznata sa svim događajima i postupak je u tijeku – doznajemo od vlasnice psa.
Mirno utočište
– Moja, odnosno, naša namjera nije prozivati ili tražiti krivce, jer smo svjesni da ga/ih nećemo naći, tim više jer je psa netko morao osloboditi, pa lovci nisu uspjeli ni pronaći zamku. Sve što želim jest poručiti ljudima da je ovog puta nekima to “samo pas”, ali drugi puta može biti nečiji ljudski život, neka ljudska noga. Nama je šuma mirno utočište u kojem pronalazimo mir, u kojoj se sakrivamo od stresa i ove situacije koronavirusa, u kojoj pripremamo drva za ogrjev i šetamo zajedno s obitelji i djetetom – zaključuje naša čitateljica.
