Na današnji dan prije 14 godina preminuo je Ivica Račan, nekadašnji hrvatski premijer i šef SDP-a.
“Vlast se može izgubiti, ali obraz ne”, jedna je od njegovih najcitiranijih izjava.
Račan je bio rođen 24. veljače 1944. godine u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u radnom logoru, u kojem je, kako piše Index.hr, njegov otac Ivan bio zadužen kao sudski tumač, ali je poslan u koncentracijski logor nakon što je otkrivena njegova veza s pokretom otpora u logoru. Očeva povezanost s pokretom otpora mogla se negativno odraziti na Račana i njegovu majku Mariju, ali ih je spasila Njemica koja ih je poslala kod svoje sestre u Dresden. 1945. preživljavaju on i majka bombardiranje Dresdena, a nalaze ih četiri dana poslije u podrumu, dok mu oca iz konc-logora oslobađaju Amerikanci.
Nakon rata obitelj se seli u Jugoslaviju, gdje neprestano mijenja mjesto boravka, da bi se na kraju skrasila u Slavonskom Brodu. Živjeli su u kućici koju je grad kasnije pretvorio u smetlište. Otac Ivan umire na početku Račanovog studija. Račan će kasnije reći novinaru Zdenku Duki, koji je pisao njegovu biografiju: “Usudio bih se reći da je u očevu životu sublimirano cijelo 20. stoljeće. Svašta je radio, prošao svijeta, imao je više brakova, bio je u zatvoru u Lepoglavi, u Oktobarskoj revoluciji – u internacionalnim brigadama. Nije bio boljševik, nije bio komunist, bio je više anarhist. On svakako zaslužuje barem jednu knjigu.”
Tijekom 60-ih godina živi standardan život jednog rokerskog buntovnika, člana Saveza komunista, u koji se uključio 1959. U Partiju ulazi 1961., jer se tada, kako je rekao, počinju javljati liberalniji vjetrovi. U 60-ima diplomira pravo, nakon što nije prošao prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Za vrijeme studija puno putuje po Jugoslaviji i inozemstvu, a u Parizu otkriva svoj slikarski talent. Prvu će sliku naslikati 1978., nakon teške prometne nesreće, nakon koje se morao oporavljati godinu dana, ponovno učiti hodati i govoriti. Slikarstvom će se kao hobijem baviti cijelog života.
Račan u 70-ima ulazi u politiku, u kojoj vrlo uspješno napreduje prema gore. U CKSKH ulazi 1972. Od 1982. do 1986. radi kao direktor Političke škole ‘J. B. Tito’ u Kumrovcu i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja “Kumrovečki zapisi”. Krajem 1989. postaje predsjednik predsjedništva Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji će 1990. izvesti s Kongresa Saveza komunista Jugoslavije, koji je tada pod utjecajem Miloševićevih “ideja”.
Nedugo poslije Kongresa, Račan raspisuje prve slobodne izbore u Hrvatskoj na kojemu njegov SDP dobiva 21 posto glasova i mirno prenosi vlast na HDZ. Status najjače opozicijske stranke SDP gubi do prvih parlamentarnih izbora 1992. zato što dobar dio njegovih stranačkih kolega prelazi u HDZ. Na tim izborima SDP osvaja katastrofalnih pet posto i jedva ulazi u Sabor.
– To je bilo u vrijeme kad je u SDP-u bilo samo nekoliko tisuća bivših komunista, a već tada, u jesen 1990., 70.000 bivših partijaca bilo je u HDZ-u – rekao je Račan, koji će ostati upamćen kako je uoči prvih demokratskih izbora, za HDZ, nakon izjava o NDH kao ostvarenju težnji hrvatskog naroda, rekao da je “stranka opasnih namjera”.
Nedugo nakon smrti Franje Tuđmana 1999. godine., na izborima pobjeđuje koalicija HSLS – SDP. Oni s još četiri stranke osnivaju koalicijsku vladu, a Račan, koji je 1992. bio politički mrtvac, postaje premijer.
No, na izborima 2003., SDP ponovno gubi vlast.
31. siječnja 2007. Ivica Račan obznanjuje da se zbog atipičnog tumora na desnom ramenu privremeno povlači iz politike. Nakon kratke, ali žestoke bitke s teškom bolešću, umire 29. travnja 2007. godine.