Đoković, najbolji tenisač na svijetu, i ekipa imali su krasan plan. Organizirati susret velikih tenisača i pomoći ljudima na ovim prostorima da zaborave čemerne koronarne dane. Mislili smo da su iza nas. Tenisači su željeli i nekima pomoći. Sportska događanja bila su planirana kao humanitarna.
Nažalost, projekt je propao. Razorila ga je korona. Svi svjetski mediji kojima je uvijek loša vijest najveći mogući brejkingnjuz iskoristili su priliku i obrušili se na Đokovića. Ništa neočekivano. Na svakom Đokovićevom velikom meču osjeća se mržnja koju u njegovom pravcu rigaju „bijelci“.
Britanci koji sebe drže bljeljima od zahodske školjke okupane Domestosom Đokoviću zvižde kad god im se pruži prilika. I ne samo oni. Đoković jest najbolji, to mu nitko ne može osporiti, ali on je za zapadnjake prije svega „balkanac“ i „crnac“ i „divljak“. Hvataju ga za riječ objavljenu na mrežama, sitne i krupne teniske i medijske ribe koriste svaku priliku da bi grizući Đokovića postale veće. Zadarska priča došla im je kao naručena.
Je li oko „slučaja Zadar“ sve baš tako jasno? Treba li razapeti Đokovića? Imamo iskustva s koronom. Znamo tko je tko u toj priči. Liječnici z n a j u, političari primaju k znanju, objavljuju ljudima, preporučuju ili naređuju mjere. I to bi bilo to i to je već tako bilo.
Koji su liječnici u Beogradu jasno i glasno rekli i političarima i narodu da je korona po drugi put među Srbima, ili još preciznije, ona nije napustila Srbiju? Srpski liječnici su šutjeli. Znamo i zašto. Bili su izbori, ljude je trebalo zabaviti nogometnom utakmicom i poslati glasnu poruku kako mirno i bez panike mogu otići na glasanje i izabrati Vučića.
Što su nama govorili hrvatski liječnici? Ima li korone? I oni su šutjeli. I kod nas su izbori. Kako govoriti ljudima o distanci, koroni, broju oboljelih, kako zabranjivati susrete i sportska dešavanja kad živimo od turizma i još moramo na brzinu izabrati Plenkovića? Nikako. Dogodio nam se „Zadar“ jer su prljavi liječnici i prljavi političari zajedničkim snagama obmanjivali i građane Srbije i građane Hrvatske.
Žao mi je sportaša. Treba li uopće naglasiti da ni Đokoviću ni Ivaniševiću nije bila namjera uvaliti bolest dječici i svima koji su se tamo našli jer vole sport? Ovo je trebao biti primjer ljudima sa ovih prostora kako se ipak može učiniti nešto lijepo i dobro za zajednicu i onda kad se udruže „Srbin“ Đoković i „Hrvat“ Ivanišević.
Nažalost, korona je upropastila nešto što je moglo biti više od igre. Mi mali narodi imamo dva neprijatelja. Jedan je Zapad koji nas doživljava samo kao divljake i robove sposobne jedino da čiste njihova govna. Drugi su nam neprijatelj, mnogo veći, političari koji nas desetljećima sustavno ubijaju glađu, lažima, bešćutnošću, krađom, širenjem mržnje. Pa ti izaberi. Ili ostaj ovdje, pa crkni, ili odi daleko, pa krepaj.
Vjerujem da je Đokoviću teško, sigurna sam da će mu, ako bude ostao na vrhu, biti još teže. U bijelom svijetu „crncu“ ne pomaže ni kad primi pehar u Wimbldonu. Dapače. Na tom tronu „crnac“ postaje crnja na koga se svaki „civilizirani“, zapadnjački pas smije posrati.
Srećom, Đoković je žilav lik. Nemam nikakve veze s njim. Pa ipak, kad digne pehar u zrak, ja crnkinja osjećam se bolje.
Preuzeto s http://www.rudan.info.