Na Dolcu sam blizu 50 godina. Prvo sam kao dijete krenula s mamom, a od svoje 22 godine sam stalno tamo, rekla nam je teta Đurđa (68) iz zagrebačkog Markuševca. Nije željela otkriti prezime, kroz smijeh nam je rekla da “kaj bismo još i to znali”, da je dovoljno da joj znamo ime i godine.
Opisuje kako je inače iz Podravine, mjesta Kalinovac kraj Đurđevca. Obitelj joj je u Zagreb došla kad je išla u 7 razred. Isprva je na Dolcu pomagala mami, a nakon što se udala, kod kuće je imala zemlju i vrt u kojem je sadila razno povrće. I tako je krenula na plac za stalno. Sad kaže kako na placu ima rezervaciju. Dok prodaje voće i povrće osmijeh joj ne silazi s lica. Pitamo je što se promijenilo na placu od kad je na njemu počela raditi?
– Plac je ostao isti što je stvarno rijetko, ali je izgubio neku svoju dušu – kaže nam teta Đurđa.
Vozački ispit položila je kad je imala 56 godina.
– Muž mi je umro kad sam imala 55 godina. Uvijek sam nekog molila da me negdje vozi. Jednu noć nisam mogla spavati i odlučila sam kako ću ići u autoškolu. Iz prve sam položila testove i prvu pomoć, jedino sam vožnju prošla iz trećeg puta. Prvi put nisam se dobro bočno parkirala, drugi put sam lijepo kulturno prošla malo kroz crveno. Vratila sam se u rikverc, ali bilo je kasno – smije se Đurđa.
Nedavni potres teško joj je oštetio kuću. Bile su joj dvije ekipe statičara i oba je puta dobila crvenu oznaku da je kuća za rušenje.
– Kuća je strašno oštećena. Prvi dio napravljen je 1956. godine, a mi smo je dogradili 1973. godine. Spavam u boravku. U jedan dio ušla je sad i voda. Pokušali smo je popraviti, ali to nije moguće. Nudili su mi i pomoć. Svaka im čast – kaže Đurđa koja je unatoč svemu i dalje pozitivna.
Napominje kako je najvažnije da su svi ostali živi i zdravi.
– Prvi tren doživiš šok, kao da nisi svjestan što se dogodilo, a zapravo jesi. To jutro sam prala ruke u kupaonici kad se sve krenulo tresti. Brzo smo zgrabili jakne i u pidžamama izašli van. Kasnije mi je mozak proradio kako je sreća da nikome nije ništa. Ako treba napravit ću si i brvnaru u kojoj ću živjeti. Rekla sam da imam štalu i da ću si nju urediti – zaključuje hrabra teta Đurđa.
