INTERVJU S PROFESORICOM KOJA SE NAKON TRI GODINE VRATILA IZ KINE

ZAGREPČANKA IVA TIČIĆ: ‘Prvih dana u Kini, sve me je iznenađivalo i zbunjivalo, ali drago mi je da sam proživjela cijelu tu pustolovinu’

Objavljeno: 02.03.2020. Renata Cisar

Nakon tri godine života i rada u Kini, najprije u gradu Foshanu, a zatim u Guangzhou, profesorica engleskog jezika i književnosti Iva Tičić, vratila se u rodni Zagreb u listopadu prošle godine. Iako je, na neki način, “prisilno” morala otići iz Kine, njezin povratak nije imao nikakve veze s koronavirusom koji je u međuvremenu postao globalna tema.

Naime, Kina je u međuvremenu promijenila zakon prema kojemu u toj zemlji više ne žele da neizvorni govornici predaju engleski jezik. Iako se školovala i živjela neko vrijeme i u New Yorku, Iva je kao neizvorni govornik engleskog jezika ipak morala odustati od svog posla tamo jer, kako kaže, nije htjela biti s krive strane zakona.

Ipak, ljudi koje je upoznala u toj dalekoj zemlji, ova Zagrepčanka će pamtiti cijeli život, a s nekima od njih je postala prijateljica te su i danas u kontaktu. Iako je sama izbjegla cijelu paniku oko koronavirusa, Iva kaže kako je život u Kini sada postao jako kompliciran, škole su privremeno obustavljene i nastava se odvija putem online platformi, a sve kako bi se šansa širenja epidemije svela na minimum.

Nakon ovog iskustva, koji je za 34-godišnju Ivu bio velika životna pustolovina, i brojnih uspomena koje su joj neiscrpan izvor inspiracije za pjesme koje piše, uskoro ide na rezidenciju iz kreativnog pisanja u Španjolsku, a također se nada ponovno otići raditi na internacionalnoj školi negdje izvan Hrvatske.

Kako je došlo do odluke da odete živjeti i raditi u Kinu?

Bilo je to nakon dvije godine od povratka sa studija u Americi. Radila sam tada honorarno na jednom privatnom fakultetu u Zagrebu i nisam bila zadovoljna financijskom i poslovnom situacijom u kojoj sam se nalazila. Vuklo me da opet odem van, probam nešto drukčije. Čula sam od prijatelja da u Aziji jako traže profesore, predavače engleskog jezika, i odlučila sam probati. Kada sam se malo više informirala, shvatila sam da zemlje poput Južne Koreje i Japana imaju dosta restrikcija za ljude koji nisu izvorni govornici jezika, pa se Kina nametnula kao najbolja opcija.

Dakle, radili ste kao profesorica. U kojem gradu ste predavali?

Otkrila sam ljubav prema tom pozivu i sada se više ne mogu ni zamisliti kao išta drugo nego kao profesorica. Ispočetka sam radila u jednoj školi u gradu Foshanu, a iduće dvije akademske godine sam se preselila i radila na srednjoj školi u Guangzhou. Oba ta grada vrlo su blizu jedan drugome, u pokrajini Guangdong, skroz južno i u blizini Hong Konga.

Je li to bio vaš prvi posjet, ili duži boravak u nekoj azijskoj zemlji?

Bio je to apsolutno prvi put da sam kročila na azijsko tlo!

Što ste očekivali prije dolaska, i koliko je to različito u odnosu na ono što vas je tamo dočekalo?

Iskreno, teško je reći što sam očekivala. S obzirom da sam u prošlosti živjela u SAD-u, mislila sam da znam što je to kulturalni šok, no… Bila sam u krivu! Kad se prisjećam svojih prvih dana u Kini, sve me iznenađivalo i zbunjivalo. Kako su me smjestili u stan u sklopu učeničkog doma, prve konfuzne situacije s kojima sam se susrela imale su veze s njihovim načinom kućnog života i onim što je tu bilo drukčije od „zapadnjačkih“ navika. Krevet tvrd poput daske i perilica za rublje koja pere hladnom vodom odmah su mi upali u oči. Još jedna stvar koja je bila vrlo različita od očekivanog je hrana; puno sam puta u raznim europskim i američkim restoranima jela kinesku hranu, mislila sam da znam što je to. No kineska hrana u Kini nešto je posve drukčije, jako mi je dugo trebalo da se na nju donekle priviknem.

Kako Kinezi prihvaćaju strance, kakvi su vaši dojmovi? Jesu li vam lako prilazili na ulici i što su vam najčešće rekli prilikom upoznavanja?

U dva velika grada gdje sam se ja najviše kretala (Foshan i Guangzhou), ljudi su se donekle navikli na strance, pa nema toliko situacija gdje otvoreno zure ili se žele slikati s „bijelim licem“. No, kada sam 2018. išla na vjenčanje svoje najbolje kineske prijateljice u pokrajini Hubei – na kojem sam bila i djeveruša, bila je to potpuno druga priča. Ljudi iz manjih sredina zastaju, žele izgovoriti svoje dvije riječi engleskog koje znaju, slikaju se s vama kao da ste slavna osoba. Imaju tu neku ideju da je bijela rasa sama po sebi lijepa i cijenjena, nisam do kraja baš shvatila tu fascinaciju. No kao što rekoh, u ogromnom gradu poput Guangzhoua, to sam rijetko iskusila. Inače, moram reći da su mi Kinezi s kojima sam radila i puno se družila ostali u jako lijepom sjećanju. Užasno su marljivi i prema meni su uvijek bili pošteni, imala sam ponekad dojam da smo mi stranci na školi privilegirani time što smo „gosti“, a često su nas radi toga i pokušavali naučiti nekim svojim izrazima, i običajima, dok su nas istovremeno ponosno častili svojom hranom i kineskom rakijom Baijiu.

Koja je najteža stvar, ili pojava, na koju ste se tamo morali naviknuti?

Isprva, najteža stvar mi je bio život u zemlji gdje doista ne razumijem ni riječi jezika. Različito je to nego u Europi, gdje barem postoji latinski korijen riječi i većina ljudi makar natuca engleski. U Kini ogromni dio populacije doista ne zna strane jezike i sporazumijevanje – koje mi je isprva bilo od životne važnosti – svodilo se na upiranje prstom i gestikulaciju. Kada to kombinirate s mojom očitom različitošću u izgledu, nije uvijek bilo najugodnije iskustvo. Drugo što bih istaknula jest hrana, nedostatak namirnica poput kruha i sira koji su meni činili bazu prehrane prije preseljenja, to me znalo istinski frustrirati. No, da ne bude sve crno, do kraja svog boravka snašla sam se i našla puno „zapadnjačkih“ prodavaonica gdje se moglo kupiti svega što mi je falilo, a također sam se i upisala na tečaj kineskog pa se i taj dio postepeno popravio.

Jeste li se onda, nakon tečaja kineskog, uspijevali bolje s njima sporazumijevati?

Što se tiče sporazumijevanja, na kraju sam bila u stanju malo pričati s taksistima, prodavačima u dućanu i konobarima u restoranu, a za više od toga trebala bih prevoditelja.

Što je za vas bio najveći šok tijekom života u Kini?

Možda „šok“ nije prava riječ, ali izrazita marljivost, pristojnost i poslušnost mojih učenika me doista zapanjila. Kada sam prve godine krenula raditi u osnovnoj školi, znala bih ući u razred od četrdeset četvrtaša koji su svi mirno i dostojanstveno sjedili s rukama prekriženim ispred sebe na klupi. Na početku sata svi bi ustali i naklonili bi mi se uz tradicionalan pozdrav, dobronamjerno i s očitim uvažavanjem. Ne znam što sam očekivala od njih, ali ne to! Kasnije sam dvije godine radila u srednjoj internacionalnoj školi, tamo nije bilo tih tradicionalno-kineskih elemenata, ali svejedno su stav i ponašanje tih mladih ljudi bili visoko iznad prosjeka.

Što vas je u vezi s tom zemljom najviše fasciniralo u pozitivnom smislu?

Ovdje bih spomenula tehnološki napredak. Platforma Wechat – koja je nešto poput njihovog facebooka koji je u Kini zabranjen – služi kao sve-u-jednom alat za naručivanje hrane, poziv taksija, plaćanje stanarine, čak i kupovanje avionskih karata. Sve je nevjerojatno jednostavno i efikasno, a kad sam to jednom „prokužila“, godinama nisam koristila papirnate novčanice. Čak i na tržnici uz cestu gdje stare Kineskinje prodaju voće i povrće, kraj njih na štandu je kod koji se može skenirati putem Wechata za uplatu na osobni račun, svi preferiraju taj način plaćanja. Možda nećete vjerovati, ali čak i prosjaci koje bih ponekad viđala u centru grada imali su taj kod za uplatu novca. Svi znaju da nitko više ne nosi keš sa sobom!

Jeste li u kontaktu s prijateljima i kolegama u Kini? Jeste li za njih zabrinuti zbog opće panike oko koronavirusa? Što vam oni kažu?

Jesam, naravno – ljude koje sam tamo upoznala pamtit ću cijeli život, a neki od njih su mi postali i pravi prijatelji s kojima sam stalno u kontaktu. Naravno da im nije svejedno s obzirom na ovaj virus, ja sam otišla u listopadu prošle godine pa sam izbjegla cijelu tu paniku, ali čujem da je život jako zakompliciran svime što se čini kako bi se smanjila šansa širenja epidemije. Od maski koje svi nose, do privremene obustave nastave. Trenutno moji bivši internacionalni kolege svi rade sa svojim učenicima preko online platformi, škola uživo je do daljnjeg obustavljena. Velik dio ih se raštrkao po svijetu, neki su otišli na prisilni godišnji dok to ne prođe, neki su se čak privremeno vratili kući. Svi se nadamo da će ovo stanje ubrzo na bolje.

Jeste li tamo upoznali i družili se ljudima iz Hrvatske?

Nisam se, skoro uopće, družila s našima. Najbliže tome je profesor tjelesnog na mojoj školi koji je bio iz Srbije, ali baš ni jednog Hrvata u Guangzhou nisam upoznala.

Planirate li možda u skoroj budućnosti život ili boravak u nekoj drugoj azijskoj zemlji?

Sada kad se u razgovoru s vama svega toga prisjećam, mogu vam reći da mi je jako drago da sam proživjela tu cijelu pustolovinu. Budući da se bavim pisanjem, to je jedno veliko i nepresušno vrelo iskustva s kojeg ću do kraja života moći crpiti inspiraciju. Uspomene su žive i lijepe, čak i one što nisu toliko lijepe proširile su moje vidike i nečemu me naučile. Svakom preporučam posjet Aziji i uranjanje u njenu kulturu. No, mislim da je moje poglavlje ove priče završilo – možda najviše i radi okolnosti koje nisu u mojoj moći. Naime, razlog što sam se uopće vratila je promjena zakona o radnim vizama za profesore, u pokrajini u kojoj sam bila više nije bilo moguće dobiti radnu vizu za podučavanje engleskog ako niste izvorni govornik tog jezika. Tako da je meni došlo vrijeme za nešto drugo, a Kinu ostavljam njenim tisućljetnim običajima i vrijednostima!

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Komentirajte putem Facebook-a

Pročitajte više s našeg weba