Po broju javnih kuća i kupleraja, Zagreb je nekada bio među vodećim gradovima u Europi, a ovim se mogao pohvaliti do Drugog svjetskog rata. Prije rata, gotovo je svaka kuća u Tkalčićevoj ulici bila kupleraj.
Radilo se o legalnim obrtima, a prvi takav nalazio se u Kožarskoj ulici, nazvan Petrova kupelj. Otvaranje kupleraja bilo je sasvim jednostavno, dapače, jednostavnije nego danas otvoriti obrt ili tvrtku. Sve što je bilo potrebno jest otići u Gradsku skupštinu, podnijeti zahtjev koji bi se, zatim, odobrio ili odbio.
Zaposlenice bordela imale su i liječničku uslugu, a pregled su morale obaviti dva puta tjedno. Reklama za ova mjesta bila je zabranjena, kupleraji nisu smjeli isticati kakve usluge se kod njih pružaju. Međutim, reklama nije niti bila potrebna, posla nije nedostajalo, a znak prepoznavanja kupleraja bila je – figurica patuljka na prozoru. Kada bi patuljak bio polegnut, to je označavalo da je dotična dama zauzeta. Od 16. do 20. stoljeća ‘bludilišta’ u Hrvatskoj bila su zakonski regulirana.
Nakon nekog vremena, susret s damama postao je moguć i u barovima. Najpopularniji bar bio je ‘Pick’, koji je najprije bio u Novoj pivani u Draškovićevoj, a kasnije se preselio na Jelačićev trg 6, na polukat. Bio je popularan i ‘Klub’ u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve.
Svi su barovi radili cijelu noć, a imali su svoje stalne noćne dame koje su goste vabile u separee. U svakom separeu obavezno je stajala boca šampanjca, a separe se nije posebno plaćao, bio je uključen u cijenu pića. Cijena prostitutke je bila po slobodnoj nagodbi.
Barska prostitutka je bila i pet puta skuplja nego “štriherica” ili “štajgerica”, tj. ulična prostitutka, a one su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj. Barska dama je svoje usluge naplaćivala 250 i 300 dinara, a to je bila četvrtina učiteljske plaće. Tako su svi imali korist od ovog posla, i svodnici i grad i prostitutke, prenosi stranica Ladylike.
