Kako razveseliti najmlađe pogođene potresom u Sisačko – moslavačkoj županiji i ublažiti njihov strah, dosjetili su se kazališni glumci. Razgovarali smo s Matijom Šakoronjom (28) iz Oroslavja, koji je završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu te od 2016. godine radi u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Brojni građani i organizacije, domaće i međunarodne, uključile se u zbrinjavanje ljudi i saniranje štete nastale 29. prosinca, nakon snažnog potresa u Sisačko – moslavačkoj županiji. No, osim zadovoljenja osnovnih materijalnih potreba ljudi, posebice onim najmlađima, potrebno je barem nakratko vratiti osmijeh na lice i odmaknuti ih od svakodnevice ispunjene strahom i neizvjesnošću. Tom mišlju vodila se i glumačka skupina.
– Odmah sam imao potrebu pomoći, pogotovo djeci. Razmišljao sam kako tim ljudima, osim materijalne pomoći koja je itekako potrebna, treba i ona psihološka. Kako sam glumac, shvatio sam da je najbolje pomoći onako kako najbolje znaš i u čemu si najbolji. To su odmah prepoznali Petra Radin i Mario Kovač, s kojima sam tada bio u kontaktu preko naše WhatsApp grupe i oni su već 1. siječnja bili u Petrinji i uveseljavali mališane, ali i bake i djedove. To su ljudi koje ne treba puno nagovarati na tako nešto – rekao je Matija. Dodaje kako upravo ovakve situacije pokazuju koliko kultura i umjetnost mogu biti važan dio pomoći ljudima koji prolaze kroz svoje najteže dane.
– Da se barem na trenutak odmaknu od mjesta na kojem jesu i pođu u svijet mašte u koji ih mi uvlačimo. Svi znamo da su humor i smijeh najbolji lijek, pa eto, nismo doktori, ali im to možemo dati – kaže Matija.
Predstave su se igrale na više lokacija, a sama interakcija između glumaca i publike nije bila isključivo jednosmjerna.
– Prvu predstavu odigrala je Tvornica lutaka. Petra Radin i Mario Kovač igrali su “Ježevu kućicu” za mališane u Petrinji, gdje su i tijekom izvedbe osjetili čak tri potresa. Mislim da već svi dobro znamo likove iz “Ježeve kućice”, a pouka koja proizlazi iz priče, odnosno, predstave, itekako odzvanja. Drugi dan sam se i sam priključio, kada su istu predstavu igrali u Sisku i Glini, gdje smo i održali kratke radionice za djecu, a i starije, koji su se zdušno priključili – opisao je Matija.
No, za glumačku podstavu to je bio tek početak, budući da su pokrenuli lavinu među svojim kolegama, koji su se s radošću priključili budućim projektima na području Sisačko-moslavačke županije.
– Moram napomenuti da je “Ježeva kućica” samo jedna u nizu predstava i radionica koje će igrati na području Siska, Gline i Petrinje. U njoj nemam ulogu, ali bit će i onih u kojima imam. Hrpa umjetničkih organizacija i kazališta se odmah odazvala nakon što su vidjeli naše objave na Facebooku te smo uspjeli napraviti raspored predstava i radionica za gotovo cijeli prvi mjesec – s ponosom ističe Matija. Reakcija publike, kaže, bila je iznad očekivanja, što je glumcima pričinjalo veliko zadovoljstvo i radost. No, budući da je glavni motiv održavanja predstave i radionica bio drugačiji od uobičajenog, tu su publiku promatrali na drugačiji način.
– Za nas su to u tim trenucima bili samo ljudi. Dječaci obučeni u žensku odjeću pošto nemaju svoju, bake i djedovi koji se od stresa nisu ni tuširali danima… Na naše veliko iznenađenje, ti ljudi su bili i više nego oduševljeni. Nismo znali što nas čeka kad smo krenuli, ali evo sada vidim po Facebooku da se svakim danom sve više i više ljudi smještenih u vojarnama odaziva i prati predstave. Uvjeti su gerilski, ali navikli smo mi i na to – kaže Matija, te dodaje kako se osjeća tužno, ali istovremeno ispunjeno.
– Teško je to opisati riječima – priznaje.
Matija je i sam otac malenoga Tome, pa ga pitamo kako je on doživio i proživio dane koji su, barem za odrasle, bili iznimno stresni.
– Moj Toma je još premali da to shvati. Njemu je dan potresa bio uzbudljiv jer smo proveli pola dana u parkiću, cijelo vrijeme bio je zaigran i nije ni primijetio da je potres. Čak se naljutio kad smo se zavukli ispod stola, jer se on taman zaigrao – otkriva oroslavski glumac. (Zrinka Babić)
