Prije 30 godina na današnji dan, 13. svibnja 1990. godine, trebala je biti odigrana utakmica Dinama i Crvene Zvezde u Maksimiru. No, na stadionu su izbili neredi. Sve što se taj dan dogodilo u Makimiru bilo je najava za Domovinski rat.
Prije utakmice izbile su tučnjave BBB i Delija na ulicama Zagreba. Najveći sukob izbio je između policije i navijača na stadionu. Kaos je nastao kada su Delije provalile na južnu tribinu gdje su bili navijači Dinama. Milicija je isprva promatrala njihov divljanje, a potom krenula tuči BBB koji su bili na travnjaku. Dinamov kapetan Zvonimir Boban koji je tada imao 21 godinu nije mogao to sve mirno promatrati nego je stao u njihovu obranu. Koljenom je udario milicajca postaje Dubrava Refika Ahmetovića. Time je postao simbol otpora.
– Reagirao sam na jednu veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom, ali i čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu, ne može ostati miran. U toj situaciji čovjek jednostavno ne može ne reagirati. Kasnije sam bio isprovociran. Da, psovao sam, svašta vikao milicajcima i bilo je s moje strane dosta provokacija prije nego što me milicajac udario. No onda sam mu ja vratio – rekao je Boban.
Objašnjava kako ne želi biti heroj.
– Sjećam se toga s ponosom što sam bio dio te priče, zajedno s Boysima i hrvatskim narodom. Bila je to čista smišljena provokacija. Uvukli smo se u nju, ali dobro je da jesmo. Jer to je dovelo do stvaranja naše države. Ja nikad nisam htio ulogu heroja, heroji su ratnici koji su iznijeli teret i stvorili Hrvatsku. Zbog jednog udarca milicajca ja nisam heroj. Da, riskirao sam karijeru, ali i drugi su riskirali i karijeru i život – kazao je Boban.
Tvrdi da je njegov potez bio usmjeren protiv režima i ugnjetavanja.
– To je bio potez za slobodu. Režim nas je godinama gazio, a mi smo bili mladi i borili smo se za svoje ideale. Ljudi govore: ‘Boban je udario policajca’, ali to je izvučeno iz konteksta. Policajac je tukao mladog dečka i ja to nisam mogao gledati. Od tada se nikada nisam potukao – kazao je Boban nedavno za švicarske medije.
Još jednom je naglasio kako ne želi biti simbol.
– Ne ja, ne moj udarac. Svi oni ljudi, koji su se tog dana branili, su simboli. To je bio ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka, to je bila razlika. Mnogi tvrde da sam riskirao više nego ostali, ali ponavljam, to nije istina. Riskirao sam možda svoju karijeru, ali u onom kontekstu, to ne znači ništa. Morate razlikovati, mi smo se protivili režimu, a ne Srbima. Mi smo u reprezentaciji bili prijatelji. Nikada nisam imao problema s prijateljima iz Srbije. Čak ni u vrijeme rata. Ne prihvaćam rasizam, rasisti su idioti. Hvala Bogu da je rat završen. Ako me želite pitati jesam li uvijek sanjao kako pjevam hrvatsku himnu, jesam! Jesam li oduvijek želio igrati za svoju zemlju? Jesam. Hrvatska je bila moj san. Ali Jugoslavija je također bila moja momčad. Uvijek sam za nju davao sve od sebe – zaključio je Boban.
Kolege mu govorile da puca u Bobanu
Milicajac Rafik Ahmetović danas je u mirovini i živi u Sarajevu. Sjeća se kako su mu kolege govorile da puca u Bobana.
– Pokušao sam otjerati Bobana u svlačionicu, ali on se želio tući sa mnom. Udario sam ga palicom po preponi, a on se odmaknuo i pokušao me udariti po rebrima. Moj kolega u tom ga je trenutku udario po laktu, a Boban mene po ruci, nakon čega mi je ispala kaciga. Htio sam je podići s travnjaka i kad sam se sagnuo, vidio sam ga u zraku sastavljenih koljena. Udario me nogama po ramenu i odgurnuo rukama. Kolege su mi govorili da pucam u njega, ali nisam želio jer nisam bio ozlijeđen. No da je ponovno krenuo, vjerojatno bih pucao i ubio ga – rekao je Ahmetović.
Tog dana je na klupi Zvezde sjedio vođa navijača Zvezde Željko Ražnatović Arkan koji je, prema riječima tadašnjeg predsjednika beogradskog kluba Vladimira Cvetkovića, spasio cijelu momčad pucanjem u zrak iz pištolja, javlja Index.