Grupa od dvanaestak odlučnih mještana Đurmanca, na čelu sa Zvonimirom Varjačićem, provelo je humanitarnu akciju izrade dva mobilna drvena stambena objekta za dvije obitelji pogođene potresom u Banovini.
Cilj akcije je bio napraviti funkcionalne, dovoljno jake i sigurne drvene kućice u koje bi se mogli staviti kreveti, imati električne instalacije, uzemljenje, osigurače i protupožarne aparate.
Facebook poziv
Sve je počelo kada je Zvonimir u Facebook grupi ‘Jedan je Đurmanec’ napisao objavu u kojoj je iskazao svoju ideju o provođenju ove humanitarne akcije čime je želio za početak vidjeti kako njegovi sumještani “dišu“ po tom pitanju, odnosno jesu li spremni sudjelovati u jednoj takvoj akciji, te koliki bi uopće bio odaziv samoj akciji. Kako ističe, budući da se javilo nekoliko ljudi, zajedno s prijateljem nije gubio vrijeme, te su odmah uložili svoj novac i krenuli s realizacijom ove humane ideje kupivši drvene grede i neke vijke koje nisu imali, te spojni materijal kako bi imali s čime započeti. Financijski akciju poduprla je nekolicina pojedinaca, no kako je trošak za materijal bio velik, realizacija ideje suočavala se s problemom nabave potrebnog materijala.
– Marko Peček iz “Lom-Les” pilane nam je smanjio račun za te drvene grede, a Mirko Janžek iz Đurmanca nam je dao fosne koje smo narezali za štafle koje smo trebali za zidnu konstrukciju. Mužek iz Kaminka nam je dao donacijski stiropor. Krešimir Posilović se uključio i preko firme Rehau nam poslao PVC stolariju. Kamenolom Gorjak/Betonara Velika Ves donirala je 16 velikih rubnjaka koje smo trebali za pripremiti podlogu za kućice. Branko Hanžić iz Đurmanca je na svoj trošak napravio cijelu električnu instalaciju. Stolar Krešo Golec je odradio stručni stolarski posao. Lim za jednu kućicu donirao nam je Marko Cvrtila, a za drugu kućicu je Ptičar Mladen (PC automati) platio dio računa kod Keramixa za OSB ploče, paropropusnu foliju i neke sitnice. Dio tog računa podmirila je i Udruga branitelja Općine Đurmanec, dio Kuburaška udruga Sveti Juraj Hlevnica, a dio sami od svojih donacija i s time je riješen materijal. U prijevoz kućica dobrovoljno se uključio prijevoznik Vlado Družinec iz Đurmanca. Kod izrade kućica u startu su se uključili, što u radu, što oko materijala, Branko Hanžić, Željko Grilec, Krešo Vešligaj, Josip Posilović, Zoran Posilović, Krešimir Posilović, Mario Klasić, Krešo Golec, Marko Rodić, Marko Cvrtila, Mirko Janžek, Denis Petek, Mladen Ptičar, Mijo Peček i Kristijan Strmečki. Kasnije su se uključili u izradi, transportu, prijevozu i montaži Tomislav Đebro, Mirko Đebro, Kruno Posilović, Nikola Belošević, Miljenko Turniški i Vlado Družinec. Izrada kućica bila bi brza, vjerojatno bi napravili dvije za pet dana, ali mi smo to radili uz vlastiti posao. Jedan tjedan malo ujutro prije posla, drugi tjedan malo popodne nakon posla, dvije subote i paralelno smo se mučili s problemom oko nabave materijala pa se to malo odužilo. Još trebamo dolje na licu mjesta završiti limeni pokrov i opšave koje nismo mogli završiti u Đurmancu radi transporta i dovršiti kupaone – prepričava nam Zvonimir.
Postavljanje objekata
Dvanaesteročlana ekipa krenula je put Banovine u nedjelju u ranim jutarnjim satima s dva kamiona vozeći kućice, šljunak, rubnjake i sav potreban alat za montažu. Napravili su podloge i postavili kućice na obje predviđene lokacije.
Jedna kuća je otišla u Grabovac Banski, obitelji s troje male djece i petero odraslih, koja je živjela u teškim uvjetima skučenog prostora od svega 23 kvadrata za njih osmero, te bez bojlera i tuša, kupajući se u kanti, a vodu grijući u kuhalu od litre i pol. Reakcija ove obitelji je bila zahvalnost i skromnost budući, da im je ekipa humanitaraca željela ostaviti i drugu kuću kako bi im bilo što ugodnije boraviti budući da su obitelj s više članova, no oni su to odbili ističući kako su zadovoljni ovime što su dobili, rekli kako imaju dovoljno, te da bi im bilo žao da oni imaju obje, a netko drugi nijednu.
-Ovi ljudi navikli su živjeti skromno i bez ičega – stekao je Zvonimir utisak o višečlanoj obitelji iz Grabovca Banskog.
Druga kuća je poklonjena obitelji s malim djetetom u Mošćenicu, čija je kuća tako oštećena više nije za život.
Problem s auto – kranom
– Dečko si je u Grabovcu pripremio kuda bi stavili kućicu, ali niti nitko dolje, a ni mi od tu nismo mogli tri dana nakon bezbroj poziva riješiti da dobije četiri kubika nasipnog šljunka, a niti nitko od prijevoznika s kiperima iz Đurmanca nije nam htio izaći u susret s prijevozom šljunka. Tako da sam u subotu posudio kiper kamion od Jurić Prometa i sami smo vozili šljunak u nedjelju ujutro. Inače, od četvrtka se dogovarao auto-kran, velika dizalica koja bi nam direktno s ceste stavila kućicu na poziciju, radi blata i otežanog pristupa. U subotu je sve bilo obećano osim detaljnog vremena, a kranista iz Siska obećao je da će provjeriti lokaciju i reći koliko daleko može staviti kućicu. Mi smo došli u 10.20 sati na lokaciju s kamionima i svime, da bi se ispostavilo da nitko nije pogledao lokaciju, nismo znali točno do kuda se može staviti kućica. U 10.30 sati rečeno je da auto-kran kreće iz Siska, dolazi za sat vremena. Čekali smo do 14.30 sati, zvali opet i rečeno je da dolazi iz Lekenika kroz dva sata. Na kraju nam je poslala civilna zaštita auto pauk za dizanje auta iz Siska, koji nije ni mogao, niti pokušao ništa napraviti – ispričao nam je Zvonimir o problemu na koji su naišli prilikom montaže objekata, te dodao kako su tada izravno kontaktirali ministra Medveda, nakon čega je obaviješten centar u Velikoj Gorici koji ih je nazvao i rekao da imaju dizalicu u Mečenčanima, selu udaljenom 30 kilometara.
Priča Zvonimir nadalje kako su tek u 21.30 počeli skidati prvu kućicu u Grabovcu Banskom. Drugu kućicu pretovario je sa šlepera na kamion dizalicu, šleper je otišao za Đurmanec, a oni su ostali s kućicom, kamionom, preostalim šljunkom i rubnjacima u Mošćenici pripremiti podlogu gdje su skinuli drugu kućicu tek 20 minuta nakon ponoći, pokupili alat i ipak zadovoljni krenuli doma.
– U cijeloj toj priči mi smo nebitni, samo smo imali volju pomoći. Bitna je ova sirotinja dolje, u kakvoj neimaštini žive. Njih treba spomenuti i ljudima približiti. Sad je dolje puno gore nego prije mjesec dana, sad tek nemaju ničeg jer sve manje privatnih donacija dolazi, a velika većina nema ni gdje, niti što raditi da zaradi – zaključio je Zvonimir koji ne misli stati na tome te i dalje razmišlja kako im pomoći. (Valentina Cigula)
