Na Facebook stranici “Obnovimo Zagreb”, Mario Jukić je pod naslovom “Sveučilišna bolnica Zagreb – politički igrokaz bez granica”, napisao podulji tekst o nikad završenoj bolnici u Blatu. Prenosimo ga u cijelosti.
“Nikad završena Sveučilišna bolnica pravi je egzemplar ponašanja političke elite, koja nastali problem ekspresno i politikantski iskoristi, zatim umiri situaciju te ga mirno odloži za buduće potrebe. I tako desetljećima. Čini se prikladno pisati o ovoj temi upravo sada, dok se u KB Dubrava, zagrebačkoj bolnici na drugom kraju grada, zbivaju događaji koji štete njezinom značaju i važnosti.
Sve je počelo krajem 1970-ih
Krajem 1970-ih godina, s obzirom na veliki demografski rast u gradu Zagrebu i porast stanovništva od kraja Drugog svjetskog rata za čak četiri puta, na skoro 800.000 stanovnika do 1980. godine, javlja se potreba za dodatnom i kvalitetnijom zdravstvenom infrastrukturom. Budući da su se do tada u Zagrebu uglavnom podizali samo domovi zdravlja i renovirali neki postojeći zdravstveni objekti, a Zagrebačkim kliničkim centrima gravitirali stanovnici ne samo Hrvatske, već su u njega pristizali stanovnici cijele Jugoslavije, osobito Bosne i Hercegovine, potreba gradnje nove bolnice postaje nužnost. Nova bolnica trebala je pružati uvjete za opći i klinički medicinski rad, sveučilišnu nastavu, znanstvena istraživanja i rad referalnog centra.
Od 1978. do 1983. godine izrađen je medicinski program za kliničku bolnicu, na temelju kojeg je Zavod za zaštitu zdravlja Zagreb izradio građevinsko-arhitektonsko-tehnološki program, na kojeg se nadovezala financijska konstrukcija. Izrađen je program za ustanovu od 960 kreveta na površini od 140.000 m2 po ukupnoj cijeni od 560 milijuna ondašnjih njemačkih maraka (danas otprilike isto toliko Eura). Bolnica je trebala imati 75 ordinacija, 23 operacijske dvorane, 31 dvoranu za seminare sa 795 mjesta, amfiteatar za predavanja s 464 mjesta i tri manje predavaonice. Predviđalo se da će, s posjetiteljima i bolesnicima, u prostorima bolnice svakoga dana boraviti više od 7.000 ljudi. Najavljeno je zapošljavanje između 2.900 i 3.800 medicinskih djelatnika i osoblja.
Referendum 1982. godine
Za bolnicu je 1982. proveden referendum, na kojem je 69% građana izglasalo prvi petogodišnji samodoprinos u iznosu 1,5% mjesečne plaće za projekt nove bolnice. Tijekom 1984. raspisan je arhitektonski natječaj za idejno rješenje, a prvu nagradu dobio rad Biroa 71 iz Domžala, ugledne slovenske projektantske tvrtke koja je projektirala brojne bolnice u tadašnjoj Jugoslaviji i svijetu. Projektanti su bili arhitekti Jurij Princes, Štefan Kacin i Bogdan Špindler.
Bolnica je bila namijenjena stanovnicima Zagreba, ali i ljudima iz šireg područja države. S tim je ciljem određena i lokacija bolnice na Blatu koja je u neposrednoj blizini glavne prometnice na ulazu u Zagreb, računajući na to da će povezanost biti još bolja kad Vrapčanska cesta premosti Savu i kad se izgradi tramvajska linija Jadranskom avenijom.
Radovi započinju 1985. godine
Radovi na izgradnji počeli su već 1985. godine i trebali su završiti 1990. Također, 1987. raspisan je ponovo petogodišnji samodoprinos za dovršetak bolnice. No, po završetku samodoprinosa stali su i radovi, a počeo je i rat. Godine 1994.,nakon što je uloženo više od 160 milijuna eura građana Zagreba, prekinuti su svi radovi osim sporadičnih održavanja. Bolnica do 1995. završava u likvidaciji, a potrošenom i preostalom novcu od samodoprinosa gubi se svaki trag. Ostao je jedino nedovršeni kompleks koji se koristio kao skladišta. Nizale su se ideje: od termi, kupališta, vodenog parka, preseljenja Vlade, medicinskog shopping centra, gradskog hospicija pa sve do „novog Bundeka“ – ovisno o smjeru vjetrova i potreba političke propagande. Čak je bila „idealna“ za sjedište Europske agencije za lijekove, na čijem se natječaju Hrvatska dobro osramotila.
Redale su se Vlade i ministri, svaki sa svojim vizijama i obećanjima. U međuvremenu, bolnica propada, kradljivci su noćima krali staklo i metalne dijelove, neki drugi ostavljali su boce i smeće, treći ispisivali i crtali grafite, a četvrti uništavali iz hira ili zle namjere. Na bolnici nedostaje svaki drugi prozor, krali su se i dijelovi fasade, čak je ukraden i transformator težak nekoliko tona. Ono što je od betonskog spavača ostalo, prirodna sukcesija je objeručke prigrlila. Nije potrebno brinuti o zelenim krovovima, oni su to postali sami po sebi.
Nešto se ponovno događa 2018. godine
Naizgled, 2018. godine kao da se nešto počelo i događati. Tadašnji ministar zdravstva, Milan Kujundžić, najavio je ekspresni početak radova, pompozno rekavši da “bolesna djeca ne mogu čekati”. Naravno da radovi nisu počeli, ali je Ministarstvo zdravstva u suradnji s Gradom Zagrebom, 2019. godine raspisalo međunarodni javni natječaj za studiju izvodljivosti za projekt “Izgradnja nacionalne dječje bolnice”. Osigurano je 42,3 milijuna kuna, od čega je 85% financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj, za izradu tehničke i projektne dokumentacije. Bio je to preduvjet za prijavu projekta izgradnje nacionalne dječje bolnice za sufinanciranje europskim sredstvima u idućem proračunskom razdoblju 2021-2027 godine. Fondovi su bili na raspolaganju i ranije pa se pitamo: Što se čekalo do 2019?
U jednom novinskom članku vezanom za bolnicu navodi se: „U pratnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića bit će potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornog uređenja Predrag Štromar, ministar zdravstva Milan Kujundžić, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac te Nada Murganić, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.“ – danas svi bivši i već zaboravljeni ministri, zapamćeni jedino po aferama. Na žalost, za pretpostaviti je da će se slično, opet dogoditi i s idejom o Sveučilišnoj bolnici, a onih 42,3 milijuna kuna, iz Europskog fonda za regionalni razvoj otići će za projektnu dokumentaciju koja će opet ostati ležati u nekoj ladici.
U jeku nedavnog zagrebačkog potresa u kojem su oštećene i gradske bolnice, ironično je da je Sveučilišna bolnica građena da izdrži potres magnitude 9 prema Richteru, dok se većina zagrebačkih bolnica nalazi u neadekvatnim prostorima zgrada, starijim i od 100 godina ili dijelovima grada koji su u crvenoj zoni opasnosti od teških oštećenja nakon potresa, a o prometnoj pristupačnosti svaki komentar je suvišan.
Ima se za sve osim za bolnicu
Još jedna ironija je u tome da se sportski objekti, građeni radi Svjetskog prvenstva u rukometu (Arena Zagreb), planiraju koristiti za smještaj oboljelih od koronavirusa, a potencijal Sveučilišne bolnice propada već tri desetljeća. Za izgradnju arena za Svjetsko prvenstvo u rukometu (Zagreb, Split, Varaždin i Poreč) potrošeno je oko 245 milijuna eura, s napomenom da sve arene rade s gubitkom od svog otvaranja 2009. godine, što do danas zasigurno višestruko nadmašuje cijenu izgradnje. Da se 2009. umjesto arena počela graditi bolnica, imali bismo suvremenu Sveučilišnu bolnicu, ali možda ne i Svjetsko prvenstvo u rukometu. Što su nama uopće prioriteti?
Da se vratimo isključivo na grad Zagreb; Cijena nove sljemenske žičare je oko 710 milijuna kuna (cca 100 milijuna eura), zatim tu su i „Bandićeve fontane“ od 30 milijuna kuna, čije održavanje godišnje košta oko 2,5 milijuna kuna, od 2016. do danas ukupno 15 milijuna kuna. Ali, „bez fontana Zagreb ne bi bio isti“. Cijena spomenika Domovini, između gradskog poglavarstva i koncertne dvorane Lisinski iznosit će oko 35 milijuna kuna. Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu sjeverno od fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice, “najveći, najljepši i najiluminiraniji spomenik prvom predsjedniku u Hrvatskoj”, kako je rekao Bandić, koštao je oko 8 milijuna kuna. Cijena iluminacije „Hendrixovog mosta“ iznosi 5 milijuna kuna. Prioriteti, prioriteti, prioriteti…
Projekt Sveučilišne bolnice uistinu je velik pothvat, osobito je to bio u vrijeme nakon Titove smrti, kad se ekonomska i društvena kriza već debelo osjećala u svakodnevici građana. Bez obzira na to što bolnicu od samog začetka prate i priče o malverzacijama, zaista je trebalo političke hrabrosti donijeti odluku o njezinoj gradnji, posebno iz razloga jer se u isto vrijeme počela graditi i Vojna bolnica u zagrebačkoj Dubravi (današnji Klinički bolnički centar Dubrava).
Bila je i ostala projekt ispred svog vremena
Tada zamišljena, Sveučilišna bolnica predstavljala je grad u gradu, projektirana je inteligentno integralno s pratećom infrastrukturom (prometnice, vodovod, kanalizacija, grijanje, ventilacija, atomska skloništa itd.) Također uz nju se nalazi i prirodni izvor termalne vode. Bez obzira na blizinu Jadranske avenije, bolnica je smještena u zelenilo i izolirana od utjecaja prometa. Prema projektu, zgrada bolnice je zamišljena da omogući što bolje prirodno dnevno osvjetljenje kao i pogled na neposrednu prirodu. Danas bi ovo predstavljalo luksuz, no tada su se ovi zahtjevi smatrali dijelom osnovne zdravstvene zaštite. Bio je to ambiciozan projekt, vrlo skup, koji ne donosi financijsku korist, ali nosi neprocjenjivu korist zdravstvenom stanju građana. To je naprosto projekt po mjeri čovjeka.
Društvena infrastruktura ključni je servis za održavanje društvenih, ekonomskih, zdravstvenih i kulturnih standarda jednog društva. Kulturne institucije, državna administraciju, službe zaštite, obrazovanje i zdravstvo uvjet su i temelj funkcionalne i socijalne države te pokazatelji razine i stanja svijesti u društvu. Razvitak društvenih djelatnosti odnosno njihova struktura, moraju slijediti planirani društveno-gospodarski razvoj i ciljeve razvoja u prostoru, a posebice politiku usklađenog regionalnog razvoja, sve u cilju podizanja standarda i kvalitete života stanovništva – o čemu danas, kod naših političara i odgovornih, ne postoji niti ideja.
Uvijek nedostaje jedan papir
Nažalost, Grad Zagreb i država ne djeluju sinergijski, a administracija ratuje sama protiv sebe – uvijek nedostaje jedan papir ili je tipfeler nepremostiv. Danas je zapravo potpuno nevažno hoće li se bolnica rušiti, adaptirati, graditi nova, na istom ili drugom mjestu. Sveučilišna bolnica danas samo predstavlja primjer nevoljnosti, neučinkovitosti i neuspjeha svih politika i političkih vođa u rješavanju problema ove bolnice. Na tu listu poraza i indolencije može se dodati i Imunološki zavod, kao i razne druge zdravstvene ustanove (Dječje lječilište u Krvavici, lječilište u Skradu, razne toplice itd.) koje bi u današnjoj pandemiji imale izniman značaj.
Ako se osvrnemo oko sebe, svjedoci smo masovne stambene izgradnje u proteklim godinama, dok društvena infrastruktura kronično stagnira; nedostaju škole, nedostaju vrtići, nedostaju bolnice, ali ne brinimo, tu su trgovački centri, spomenici i fontane. O prometnoj infrastrukturi, vodovodu, odvodnji da i ne govorimo – jednostavno grad guši sam sebe. Riječi „održivost“, „vjerodostojnost“, „odgovornost“ i „pristupačnost“– spominju se više nego ikada, dok su političari potpuno izgubili bilo kakav moralni, etički i socijalni kompas. Vizije političara odavno su samo mandati, a ne istinski razvoj i održivost. Ti isti lovci na mandate, građane su, uz pomoć birokracije, likvidirali i sveli samo na komentar”.