Posebno građene staze, motor bez svjetala i žmigavaca, plastični oklopi, adrenalin, gas do daske, rizik, poneka ozljeda, noć u kamperu, muka u želucu, diskvalifikacija, padovi, pehari i medalje, navijači, strast, odricanje i ljubav riječi su kojima opisujemo sportski život 20-godišnjeg Nikole Hranića, dečka iz susjedstva, koji je prije bicikla naučio voziti motor. Sada već utaban, 17 godina star put, smjer je koji ovog vozača motocrossa, inače po struci mehaničara, vodi ka izrastanju u svjetskog motocross velikana, a tome u prilog idu njegove osvojene titule. On je višestruki prvak Hrvatske u klasi 65, 85 i MX2, prvak je jugoistočne zone Europskog prvenstva, na utrci u Engleskoj zauzeo je deseto mjesto europskog finala, a mjesne utrke i memorijale ne trebamo ni spominjati jer je na takvim utrkama uvjerljivo na prijestolju.
Tko je Hranić?
Sa samo tri godine sjeo je na motor, a od svoje šeste godine aktivan je natjecatelj u ovom sportu. Ta nam je informacija bila i više nego dovoljna da se uputimo u Zagrebačku županiju na motocross stazu ˝Borje˝ u mjestu Bedenica, gdje se održavalo prvenstvo Zagorja. Izuzetan je užitak bio gledati njegove ekstremne vozačke sposobnosti, prisustvovati odličnoj atmosferi koju su činili natjecatelji i publika i biti uz bok mladog i talentiranog vozača, a između izlazaka na stazu uspjeli smo mu ukrasti nekoliko minuta u kojima nam ispričao o svom životu i ljudima koji u njemu igraju veliku ulogu. Ono što nas je ”izulo iz cipela” je činjenica da Hranić sjeda na motor i natječe se bez prethodnih treninga uz gotovo cijelo smrskano koljeno na desnoj nozi. Hrabrost, otvorenost i humor, samo su neke od vrlina ovog mladog čovjeka.
Ne studira, završio je automehaničarsku školu u Konjščini, iako mu je škola u Oroslavju bila bliža. No, problem mu je tada stvarala popodnevna smjena zbog koje mu nije ostajalo vremena moto aktivnosti. Po završetku škole zaposlio se u struci i od tada radi, a slobodno vrijeme, kojeg nema previše, koristi za šarafanje na motoru i druženje s frendovima.
Moto korijeni
Ljubav prema motorima, kaže nam Hranić, duboko je ukorijenjena u obitelji.
– Tata je vozio enduro i motocross, stric mi je bio prvak Jugoslavije, njegov tata ima motor, moja 14-godišnja sestra Marica uskoro počinje s utrkama, druga je još premala, ali siguran sam da će i ona našim stopama. Za sada imamo dva motora, ali uskoro dolazi prinova… Tata mi je za treći rođendan kupio Yamaha motor i tako je sve počelo – s pomoćnim kotačima na polje i gas. Prije sam naučio voziti motor nego bicikl. Mama je žmirila, ali danas je, uz ostatak obitelji, velika podrška. To nam je jednostavno u krvi. Sa šest godina sam službeno počeo s trkama, prva u nizu bila je u Vodicama, od 2016. do 2019. godine sam vozio za Kreator racing, a to je drugi par cipela. Od njih sam dobio opremu, ulje, premaze i na kraju filmsku promociju. Tražio sam više na što oni nisu pristali i prestao sam za njih voziti. Od prošle godine sam praktički sam, član sam MK-a Bedekovčina – otkrio nam je.
Prvi motocikli pojavili su se oko 1885. godine u Njemačkoj i Francuskoj dok su se serijski počeli proizvoditi 1894. godine u Njemačkoj. Motociklizam kao sport počeo se razvijati početkom 20. stoljeća kada su Englezi organizirali prva natjecanja koja su se zvala ˝Tourist Trophy˝, pa smo Hranića pitali, budući da ima iskustvo natjecanja izvan granica Lijepe naše, koliko se Hrvatska razlikuje od Engleske po tom pitanju.
– One su na puno većem nivou nego što je to kod nas. Puno je bolja organizacija. U Hrvatskoj se ovom sportu posvećuje premalo pažnje. Lova se stavlja u svoj džep, a sve si praktički moramo financirati sami. Sponzori pomažu koliko mogu. Meni puno uskaču roditelji, bez njih ne bi bilo ništa moguće, ne bih bio tu di jesam i zato mami Zvjezdani, tati Marinku, sekama Mariji Antoaneti i Katarini najveća hvala – kaže Hranić koji je 2018. godine prilikom jedne utrke, doživio tešku ozljedu čije se liječenje provodi i dan danas, a čije će mu posljedice, najvjerojatnije, ostati za zauvijek.
Ozljeda
Ozljede tijekom motociklističkih utrka uvijek su moguće (prijelomi, iščašenja, frakture i slično) većinom ih prouzroče građa staze, vrijeme i temperatura ili vozačeva nedisciplina, a katkada i kvarovi na ili u motoru.
– Imao sam tešku ozljedu u koljenu, operirao sam meniskus (najpoznatiji i najmanji dio koljenog zgloba) i hrskavicu. Bušili su mi kost, radili male rupice kako bi se kost prokrvila i kako bi se stvorila nova hrskavica. Ukupno sam oko 50, 60 tisuća kuna spiskao na to koljeno. Hodam na injekcije, ali taj dan onda nema stajanja na nogu. Doktor mi je rekao da više nikad neću moći voziti, da nikad neću moći na motor. Godinu dana nisam vozio motor, a onda sam došao na utrku prvenstva Zagorja i pobijedio. Nakon te trke, dva dana poslije, nisam mogao stati na tu nogu. To je bila najgora ozljeda. Onda godinu dana nisam vozio i taj period sam bio užasno umoran, napet, nisam mogao trenirati, koljeno me još jako boljelo. To vučem iz 2018. godine, nedavno sam imao treću operaciju i nadam se da četvrta neće biti potrebna jer u tom slučaju ide umjetno koljeno. Meni je sad sve unutra smrskano do kraja, ja kad koljeno primim osjetim kako škljoca, ali trudim se opterećenje staviti na lijevu nogu, pogotovo dok sam na motoru. Poslije trke ne osjećam ništa, ali ovo nakon… Počelo me peći, nisam mogao stati na nju i onda sam ove godine od prvenstva Hrvatske odustao. Noga me stezala i odlučio sam da je bolje da ne vozim. Ali… srce je jače od bilo čega pa svjestan rizika i dalje vozim, evo danas na primjer – kaže kroz smijeh Hranić.
Tko šarafi motor?
– Motor šarafimo tata i ja, servis odrađujemo sami. Ulje mijenjam svakih 15 sati, filtere, klip svakih 50, klipnjaču svakih 100 sati i onda nema problema da će se dogoditi nešto što se dogoditi ne bi smjelo. Ali, evo, na ovoj utrci sam pao, prva brenza mi je otišla unutra, ne mogu ju stisnuti. Prvi sam startao, vodio sam dva kruga i pao u zavoju. Sveukupno sam bio treći, a u svojoj klasi drugi – ispričao nam je Hranić, koji je naposljetku u ukupnom poretku svoje klase zauzeo drugo mjesto.
Pitali smo ga kako bi opisao period pripreme prije same trke, kako izgleda i kako se osjeća nekoliko trenutaka prije samog starta. Na prvo pitanje se nasmijao i pitao nas pitamo li ga ozbiljno, pa je smijeh preplavio boks u kojem smo se nalazili. Ovaj, možemo reći, jedinstven lik, na ovu je trku došao bez prethodnog treninga, a kako mu uspijeva konstantno biti na prijestolju, pojasnio nam je sam.
– Ja nisam vozio godinu i pol, došao sam na trku i pobijedio. Hodam od trke do trke, uopće ne treniram. Ja sam i na ovu trku došao bez treninga, jednostavno nisam stigao. Treba imati kondicije, ali ja ne znam od kuda mi. To je prirodno valjda, volja je jača od kondicije, srce je jače od kondicije samo si nakon trke onda k’o krepana kokoš. Na treningu, prije trke, mi jedino ruke utrnu, ali poslije je već ok. Kad ideš na rampu to je velika napetost i uzbuđenje, zijeva ti se, piša ti se, trbuh te boli, ne znaš što ćeš. Ali onda pustiš sve to sa strane, staneš na rampu, pogledaš ispred sebe, prekrižiš se, pomoliš se, čekaš da se rampa spusti i onda pun gas, nema druge, nema stajanja. Ako oklijevaš, ako te strah, stani sa strane, ne moraš ni ići na rampu i gotovo. To je takav sport, kontaktni sport, nikad ne znaš da li će se netko zaletjeti u tebe, to je 20 vozača odjednom u jednom zavoju, na svjetskom ih je i 30 i nitko ne pušta gas – kaže Hranić.
Diskvalifikacija?
– Oooooo, bilo je i toga. Jednom mi se probušila guma i nisam mogao dalje. Okrenuo sam se, spustio se i izašao van, prošao kroz cilj i gotovo. Onda sam sam sebe prijavio jer sam kratio stazu, ali su me onda ispitivali zašto sam sam sebe prijavio, da nitko nije vidio. Objasnio sam im da ne želim tako igrati. Stvarno nastojim biti fer igrač, pošten sam. Od te diskvalifikacije imam pune gume bez šlaufa unutra, ne mogu ju probušiti. To sam riješio, ali onda mi je na jednoj trci motor ”zacvikao”, novi motor. To je bilo 2018. godine. Najednom se počelo dimiti iz njega, imao je 34 odvoženih sati, ja sam stisnuo gas koliko je išlo i samo odjednom – stop. Sve se unutra rastalilo i to je bio kraj trke. Bio sam diskvalificiran i u istočnoj Njemačkoj. Inače, ti kad si ispred rampe, ispred sebe možeš raditi što hoćeš, ali iza rampe ne, nemaš tamo po što ići, ali ja to nisam znao. Ja sam došao ispred rampe i jedan kamen koji mi je smetao bacio sam iza staze. Netko me vidio i prijavio. Mi startamo, ja normalno vozim, pun gas i vidim na tabli moj broj, crna tabla i zastava da moram van. Ja sam si reko ˝ma ne idem van, nisam ništa krivo napravio˝ i ja i dalje po gasu, drugi krug opet tabla, zastava. Ali nisam izašao van uvjeren da nisam napravio grešku. Nakon trećeg kruga su odustali, nisu mi više dizali broj. Trka je završila i na razglasu se čuje ˝Molimo taj i taj broj, Nikola Hranić, da se javi u odbor˝. Rekli su mi da nisam poštivao znak i dobio sam sto eura kazne i diskvalifikaciju. I eto… A tad sam bio među prvih pet. Ali dobro, naučio sam da moram izaći van kad mi pokazuju tablu i moj broj – kaže Hranić, ponovno uz smijeh.
Za pet do deset godina
– Uh, za pet do deset godina vidim se… Teško pitanje, ali mogu reći da sam nekih stvari svjestan. Ovim sportom teško da će se nešto postići u Hrvatskoj, da ćeš od tog sporta nešto imati. Ta opcija moguća je vani, ali onda moraš uložiti sve. Cijeli život moraš posvetiti samo motocrossu, nema ničeg drugog, motor, motor i ništa drugo, nema familije, nema ovo ono, motor i sport. Nisam na to baš spreman. Najveće odricanje je na meni, cijeli život u tom slučaju moram podrediti sportu što uključuje treninge svaki dan, a rizici na stazi su veliki. S druge strane, ako razmišljaš na taj način, onda zašto voziš? Zašto ideš na stazu? Ono što znam je da će druga godina biti top, to garantiram. Spremit ću se da budem sto posto. Trenirat ću gdje stignem, ovisi o pripremljenosti staze. Najbolja je raskopana staza, čim je teža to je bolja kondicija, veći je učinak, bolji je rezultat, tako da ide gas i nema milosti. Vidimo se na stazi – rekao je Hranić.
Iduća sezona kako kaže Hranić bit će top, a u šali nam obećaje da će zapeti i krenuti s treninzima. Sljedeće godine imat ćemo ga prilike gledati i na prvenstvu Hrvatske jer kaže, do tad će se oporaviti, a onda će ”to biti to” uz novi motor koji dolazi na proljeće – novi KTM 2023. godine za kojeg je, priznaje, cijena ”skočila” za 1500 eura pa sada taj motor dođe oko 11.000 eura. Bit će to ljubimac MX2 klase od 250 kubika pa jedva čekamo sve u paketu na stazi koja život znači. (Marta Čaržavec)
