Predsjednica Nove ljevice Ivana Kekin bila nam je gošća u ovotjednom intervjuu. Uspješna psihijatrica na Rebru i majka dvoje djece ispričala nam je zašto se uključila u politiku, koji su ciljevi stranke, njena mišljenja o SDP-u i trenutnim problemima s kojim se suočava društvo vezanim za mentalno zdravlje. Otkrila nam je i svoje stavove o feminizmu te koje su joj najveće strasti u slobodno vrijeme.
– Izjavili ste da je povod aktivnog uključivanja u politiku potres i stanje u Hrvatskoj gdje smo svi na neki način prepušteni sami sebi u zemlji u kojoj trenutno ne vidite dobru budućnost za svoju djecu. Kako po Vama izgleda društvo i Hrvatska koju mladi neće poželjeti napustiti?
Hrvatska kakvu ja želim za svoju i svu drugu djecu zemlja je okrenuta budućnosti, razvijene zelene ekonomije, koja čuva svoje resurse, otporna je i samodostatna, jakih javnih institucija, dostupnog kvalitetnog zdravstvenog sustava, svima dostupnog kvalitetnog obrazovanja, od vrtića do doktorata. To je zemlja transparentnih javnih natječaja, transparentne potrošnje proračunskog novca, u kojoj su političarke i političari vođeni isključivo javnim, a ne stranačkim ili osobnim interesima. Hrvatska kakvu sanjam drži do dostojanstvenog položaja rada i radnika, obeshrabruje nesigurne oblike zapošljavanja, skrbi za svoju mladost i omogućuje im rano, jeftino i dostupno osamostaljivanje. Hrvatska kakvu nam želim zemlja je u kojoj građani aktivno sudjeluju u demokratskim procesima, promišljaju o svojim lokalnim zajednicama, vjeruju da je njihovo mišljenje i glas važno! I prije svega to je zemlja koja potiče i njeguje solidarne i empatične kapacitete svojih građana, koje kao sto smo i na primjeru potresa imali priliku vidjeti, itekako imamo.
– Što Nova ljevica nudi novo u odnosu na SDP osim što smatrate da nije sposobna kreirati i implementirati nove ideje lijeve politike?
Nova ljevica je kad se osnovala 2016. bila prva lasta “novoljevičarskih” stranaka koje teže zajedničkom djelovanju autentičnih lijevih snaga, ali mimo SDP-a. No da budemo iskreni, razvijamo se na tragu novih zeleno-lijevih inicijativa koje posljednjih godina jačaju u mnogim europskim zemljama, kao odgovor na krizu socijaldemokracije. SDP je u Hrvatskoj, i kad je bio u prilici da ih zastupa, iznevjerio lijeve ideje nauštrb neoliberalnih i time i sam izuzetno doprinio marginalizaciji ljevice kroz svih ovih 30 godina. Mi nudimo nov i svjež pogled na društvo, za razliku od tradicionalnih političkih opcija mi jasno prepoznajemo (i usudimo se to reći naglas) da postojeći sistem nema odgovora za krize koje su pred nama. A koje su uzrokovane prije svega neumjerenom željom za rastom profita. A kako resursi nisu vječni ni nepresušni, sada smo u situaciji da nam prijeti klimatska kriza koja sa sobom vuče, kako već imamo priliku iskusiti na vlastitoj koži i zdravstvene i migrantske krize. Stoga mi smatramo da je krajnji čas da počnemo razgovarati o kooperaciji, umjesto konkurencije, lokalizaciji umjesto globalizacije i solidarnom dijeljenju onoga što još imamo kao i čuvanju istoga za buduće generacije. Tu se zelena i lijeva ideja prirodno nadopunjuju i zapravo su neodvojive.
– Koji su planovi Nove ljevice za lokalne izbore u svibnju?
Nova ljevica planira na izbore izaći u svim većim gradovima unutar zeleno-lijeve koalicije, no i u manjim mjestima u kojima imamo aktivno članstvo. Puno radimo i trudimo se proširiti stranački doseg, prošli smo tjedan osnovali stranačku podružnicu u Karlovcu, nedavno i u Puli, pa iako je izvjesno da nam je Zagreb izrazito važan i da ćemo dati sve od sebe da konačno dovršimo devastirajuću eru Milana Bandića i HDZ-a, ne namjeravamo zapustiti druge dijelove Hrvatske, jer vidimo da postoji interes za novim ljudima i novim, ljevijim, solidarnijim i zelenijim politikama.
– Smatrate da država nije adekvatno reagirala nakon potresa u Baniji, te da se društvena solidarnost ne može temeljiti na samoorganizaciji volontera. O tome su u javnosti govorili i kuhari volonteri koji su se sami organizirali i uspostavili kuhinje na terenu, te postavili standard koji država nije znala pratiti. Zašto sustav nije spreman odmah reagirati i pružiti zaštitu?
Da bi sustav bio u stanju adekvatno odgovoriti na krizu takvog razmjera potrebna je jaka i sposobna država, odnosno njene institucije. Potrebno je da te iste institucije vode najsposobniji i najpošteniji među nama. A iskustvo nas uči da se u Hrvatskoj kontinuirano događa upravo suprotno, HDZ državu i njene institucije koristi kao motivacijsku igračku za svoje članove i klijente, za što redovito prilažu dokaze. Evo danas dok odgovaram na ovaj intervju, mediji se bave aferom “Kaj bi ti štel biti?” u kojoj zagorski HDZ-ovac, Žarko Tušek nudi čelno mjesto bilo koje institucije nezavisnom vijećniku, za kojeg i sam kaže da ga uopće ne poznaje, a nakon što osvoje izbore. U skladu s tim, nije nimalo čudno da sustav nije u stanju od reagirati kada je potrebna hitna, brza i uigrana reakcija, no nažalost ako se osvrnemo na Zagreb gdje je potres bio prije gotovo godinu dana, dosta jasno vidimo da sustav nije u stanju adekvatno reagirati niti dugoročno i sporo. Dovoljno je samo dignuti glavu i suočiti se s i dalje razrušenim krovovima, zabatima i prijetećim fasadama u najužem centru metropole.
– Kada govorimo o feminizmu, biti feministkinja više ne bi trebalo biti nešto radikalno već zalaganje za svijet jednakih mogućnosti. Jesu li feminizam i ženska prava postali mainstream tema u društvu i kako Vi danas vidite feminizam u Hrvatskoj?
Uh, baš bih voljela da su feminizam i ženska prava mainstream tema u našem društvu, no nažalost stvarnost nas demantira svakodnevno. Općenito mislim da je najštetniji mit o feminizmu mit da nam isti više nije potreban, jer unatoč velikim bitkama koje su feministkinje za nas u prošlosti izvojevale vidimo da moramo svakodnevno i budno stajati na braniku stečenih prava, a bome boriti se i dalje. Za društvo u kojem će nasilje nad ženama i djevojčicama biti rijetkost, a ne standard. Za društvo u kojem će takvo nasilje biti adekvatno sankcionirano. Za društvo u kojem se neće žrtve pitati zašto su šutjele i u kojem se neće štititi moćne nasilnike. Za društvo u kojem će djevojčice i žene imati jednake šanse, za dobre poslove, dobre plaće i dobre pozicije. Za društvo u kojem se ženama neće osporavati pravo da odlučuju o svom tijelu. Dug je put pred nama. No optimizam mi ulijeva sve više jasnih i bučnih ženskih glasova koji se probijaju i omasovljuju, sve je više onih kojima je dosta i koje su spremne biti hrabre, drske i uporne u izgradnji boljeg društva, za nas, naše kćeri i generacije koje dolaze.
– Kakvo je psihološko stanje Hrvata i koliki je utjecaj epidemioloških mjera i niza potresa na mentalno zdravlje?
Teško mi je dati kolektivnu procjenu psihološkog stanja nacije, no svakako mogu reći da je primjetno pogoršanje mentalnog zdravlja i kod onih koji su od mentalnih poremećaja već bolovali i kod onih koji do sada nisu trebali psihijatrijsku pomoć. I svjetska istraživanja pokazuju da su poremećaji mentalnog zdravlja u porastu, bili su u porastu i prije pandemije te se očekivalo da će depresija biti najčešća kronična bolest već 2030. godine, a pandemija je donijela dodatne izazove. Stanje neizvjesnosti, straha za zdravlje, kako vlastito, tako i najbližih, potom izolacija, narušene životne navike, ekonomska neizvjesnost, gubici radnih mjesta i prijeteća kriza, sve to u prolongiranom trajanju od sada već godinu dana itekako ostavljaju posljedice po mentalno zdravlje. U Hrvatskoj je dodatno dio ljudi bio izložen zaista zastrašujućim potresima, mnogi su pretrpjeli velike gubitke i oporavak od ružne 2020. trajat će sigurno jako dugo, te je nužno da se počnemo ozbiljno posvećivati i mentalnom zdravlju koje je važan dio sveukupnog oporavka.
– Kao psihijatrica mislite li da u Hrvatskoj treba više educirati i senzibilizirati javnost o mentalnom zdravlju i da Hrvati ovako važnim temama još uvijek pristupaju iz srama, straha ili stigme?
Prije svega mislim da je potrebno značajno više promišljati temu mentalnog zdravlja naših građana, a potom i značajno više ulagati u isto. Prvi korak u tom smjeru bilo bi konačno donošenje Nacionalne strategije za zaštitu mentalnog zdravlja koju čekamo još od 2016. godine, a koja bi nam trebala definirati ciljeve na području mentalnog zdravlja u narednom razdoblju, no i puteve kojima ćemo do tih ciljeva doći. Osobno sam mišljenja da moramo prije svega raditi na deinstitucionalizaciji skrbi za mentalno zdravlje, što u prijevodu znači da ona mora postati dostupna, da mora biti dio zajednice, redoviti dio domova zdravlja, dio školske medicine, dio obrazovnih ustanova. Također je važno da razgovaramo o adekvatnijoj skrbi za teške pacijente, briga za koje prečesto pada isključivo na leđa članova obitelji, a ta je briga za obiteljsku zajednicu preiscrpljujuća. Osim toga potrebno je doista koncentrirati se na destigmatizaciju jer stigma koja prati poremećaje mentalnog zdravlja i ljude koji od istih boluje dodatno udaljava one koji su u potrebi da potraže pomoć za sebe. Za to je izuzetno važna edukacija, bojimo se i zaziremo najčešće od onoga što ne poznajemo, u tom smislu mi je drago da se o temi mentalnog zdravlja počelo više govoriti i nadam se da ćemo i nastaviti u tom smjeru.
-Izjavili ste da odlično kuhate. Što Vas još uz kuhanje opušta?
Puno je toga što me opušta, jedino je malo vremena za opuštanje. No zato ga, kada ga uhvatim, pametno koristim, pa osim kuhanja u kojem doista uživam, puno šetam po šumama, čitam i družim se sa klincima i mužem, uz društvene igre (trenutno najradije igramo Katan) ili samo s mužem uz muziku i čašu vina. Veselim se i kraju pandemije, pa da opet slobodnije i bezbrižnije putujemo!
– Kad bi jednim stihom mogli opisati kako se sad osjećate ili što vas osnažuje i inspirira kao ženu koji bi on bio?
Već mjesecima se utapam u poeziji mlade Radmile Petrović, koja je direktna, angažirana i provokativna, vrlo hrabra u svojoj iskrenosti i neposrednosti. Stihovi jedne njene pjesme kažu: …ali pustila sam prošlost da to i ostane, ja se, tata, prva probijam kroz sneg i cvetam, kao kukurek.. me baš inspiriraju, jer tako nekako vidim nas, koji dolazimo s jasnim ciljem da i iz snijega i leda, ako treba, nikne neka nova, solidarnija, poštenija zajednica okrenuta svjetlijoj budućnosti.