Alpinist Andrija Jagečić (34) iz Oroslavja, čije pothvate redovito pratimo, ovog je puta na Facebooku odlučio podijeliti svoje iskustvo osvajanja Matterhorna, (tal. Monte Cervino). S 4478 metara visine jedan je od najviših vrhova u Alpama, ali i najopasnijih za uspon na svijetu – od 1865. godine više od 900 planinara izgubilo je život pri usponu na Matterhorn, što je više nego na bilo kojoj drugoj planini na svijetu. Oroslavčanu je uspon uspio. Vrh je inače smješten u valižanskim Alpama, između Zermatta i Breuil-Cervinije, na granici između Švicarske i Italije. Istočna, sjeverna i zapadna strana Matterhorna leže na švicarskom teritoriju, dok je južna strana u Italiji.
Zbog jedinstvenog izgleda i povijesti pokušaja uspona na njegov vrh, Matterhorn je jedna od najpoznatijih planina na cijelom svijetu i jedan od zaštitnih znakova Švicarske. Naime, njegov poseban oblik, odnosno piramidalni vrh inspirirao je tvornicu čokolade Tobler za njihovu svjetski poznatu čokoladu Toblerone.
Andrijinu nevjerojatnu priču prenosimo u cijelosti.
“Super 9”
– Kada sam prije par godina napokon došao na daleki Island i Grenland, moje ambicije su bile male, bez previše iskustva, no, dovoljno velike da me bace u prvo vatreno krštenje. Ideja o projektu “Super 9“ bila je tek u povojima. Sedam najviših svjetskih vrhova po kontinentima, te još dva statistički najsmrtonosnija, koji su bili moj najveći imperativ – Mont Blanc i Matterhorn, težom stranom.
Posljednjim usponom na Matterhorn riješio sam tako četiri od njih devet. Nisam odmah imao čistu viziju kojim putem ostvariti ciljeve, no iz zemlje vatre i leda sve je krenulo. Vidjevši preko interneta centar Chamonixa, ostao sam impresioniran. Statua od tri metra s prvim osvajačima Europe koji pokazuju prema vrhu Mont Blanca, kao da mi je govorila gdje mi je mjesto. Istog trenutka želio sam se naći pokraj na njih, na statui licem okrenut prema toj francuskoj bijeloj dami, kako je od milja zovu alpinisti. Mnogi su bili okrunjeni uspjehom na vrhu, ali zasjenjeni smrću prilikom silaska. Island i Grenland su mi poslužili kao prva proba prije mojih opasnih svjetskih izazova. Penjući ledenjačke slapove, znao sam da se neću odvojiti od cepina samo tako. Nije mi to bilo dovoljno, pa sam odmah krenuo na osvajanje Islanda. Ekstremno niske temperature nisu mi zadavale previše problema pa je tako bez većih poteškoća pao vrh Islanda. Ne bas tako visok, svega 2110 metara, ovaj vrh Hvannadalshnúkur mi je bio prvi korak prema ostatku svijeta. Ekstremno hladan, opasan zbog mnogih pukotina nije nimalo bio za podcijeniti. Puno pukotina zahtijevalo je maksimalnu opreznost. Moje dodatno samopouzdanje bilo je pojačano raspletom situacije što su članovi koji su bili iskusniji od mene, odustali zbog snježne oluje. Moj tim, u kojem su bila dvojica Islanđana i jedna Norvežanka, došao je do kraja. Gurao sam se naprijed i to mi je davalo psihološku prednost. A na taj izazov odlučio sam se sasvim slučajno. Pridružio sam se ekspediciji na licu mjesta. Tim je imao dvije grupe, a ja sam želio u napredniju, pa sam morao lagati da imam iskustva, jer sam se pribojavao da me neće htjeti primiti, a moja želja bila je nesalomljiva. Znao sam da mogu doći do vrha. Platio sam ono osnovno što je svatko trebao i našao sam se u ekipi. Iskreno, u početku je bilo malo stresno penjati se s nepoznatim ljudima, no brzo sam se prilagodio. Vjerujem da su čovjeku potrebne tri glavne karte da se vani bolje snalazi, kojima lakše otvara vrata – čvrsta volja, dobar odgoj i zdrav razum – prisjeća se Jagečić svojih alpinističkih početaka.
Jača osoba
– Penjanje na planine iskustvo je koje je teško opisati riječima. Osjećaj na vrhu je nevjerojatan. Osjetio sam taj poseban ponos. Spust je teži i najviše ih pogiba tijekom silaska. Tijelo je umorno, spušta se mrak, nije lako. Nemam mnogo prijatelja koji se bave alpinizmom, a i one koje poznajem, nema šanse da bih se mogao s njima uskladiti zbog obaveza. Doduše, uvijek volim s njima podijeliti iskustvo. Ekipu za svoje ekspedicije nalazim preko interneta, dok na put do mjesta sastanka većinom krećem sam, tako da se mogu bolje fokusirati na zadatak. Imao sam nekoliko ozljeda i mnogo trenutaka koji su bili strašni, no nikada se nisam bojao za svoj život. Mislim da bi me strah mogao samo unazaditi i blokirati moje sposobnosti. Tijekom penjanja radim na svojim slabim stranama i imam puno vremena za razmišljati. Volim imati situaciju pod kontrolom, ali na penjanju ne mogu kontrolirati ništa, pogotovo vrijeme i okolnosti. Mislim da me to učinilo jačom osobom. Nakon osvojenog ovog ledenog vrha, imao sam osjećaj da mogu još bolje. Moja sljedeća velika priča čekala me u Francuskoj. Osjećao sam da je u meni sve spremno za ostvarenje mog prvog velikog sna – osvajanje Mont Blanca. Penjao sam težom stranom, sa Slovencem i Hrvatom. Uspon je prošao uspješno, no ne bez drame. Prilikom penjanja, na 4000 metara iznad nas, otkinuo se komad leda te pogodio prijatelja u bradu. Njegova brada je bila razbijena i sve oko nas je bilo u krvi. Unatoč tome, uspjeli smo to sanirati i svi zajedno došli smo do kraja. Ovo nije bila jedina drama koju sam proživio na svojim avanturama. Bilo ih je mnogo, no jedna mi se posebno urezala u pamćenje i prvi puta dobro poljuljala moju psihu kao nitko i ništa do sada. Naime, u Italiji tijekom uspona poginuo je moj poznanik iz Italije, koji se penjao ispred mene. Na visini od 3600 metara ruke su ga izdale te je pao u provaliju, ispred mojih očiju. Tijekom pada, kamera na mojoj kacigi ostala je uključena i sve je ostalo zabilježeno. Čekajući neke talijanske vodiče na mjestu pada, dao sam izjavu, trebala mi je minuta da se sredim. Ružan osjećaj, no takve stvari su uobičajene na tako opasnim planinama, tako da smo nastavili dalje. Na vrhu Mont Blanca ozbiljno sam odlučio da ću krenuti na Matterhorn – otkriva naš sugovornik, ističući da ga je opasna i izgledom agresivna planina fascinirala već od početka.
Legija stranaca
– Sve sam planirao u tajnosti. Neki od aduta koji su mi pomogli ostvariti moj najveći san, bile su vještine koje sam stekao već prije. Iskustvo s ludorijama u Francuskoj već sam imao. Prije dosta godina, tijekom boravka u Marseilleu, bio sam na korak do ulaska u francusku Legiju stranaca. Cijeli moj trening se bazirao na tome. Osjećao sam se da sam već unutra, trenirajući na poligonima s bivšim legionarima. Naime, djed jednog mog prijatelja bio je bivši legionar. Prepričavao mi je priče koje sam pažljivo slušao i upijao svaku njegovu riječ. No, spletom okolnosti i poučen iskustvima drugih ljudi koji su prošli takav život, nešto u meni kao da je govorilo da okrenem smjer. Mislio sam si da mogu bolje proživjeti ovaj život od borbe, da lomim svoja leđa za tuđe interese. Vrijeme je odmicalo. Igrom slučaja, na moj repertoar u pravo vrijeme došla je posebna urbana poslastica iz Francuske, direktno s ulica Marseillea, koja me odvukla od vojske. Zove se PARKOUR, koji je još dan danas u mojoj krvi, a vjerujem i da će biti zauvijek. Dinamična, ali i opasna vještina koja se koristi u francuskoj vojsci. Mogla bi se opisati kao prelazak različitih prepreka pomoću trčanja, skokova i penjanja. No, ne samo fizičkih, nego i onih mentalnih. Glavna karakteristika mu je brzina. Boraveći u Francuskoj, brusio sam tu intenzivnu vještinu na ulicama, i ona mi je dala vrhunsku brzinu i agilnost. Ne da bih skakao po planinama i stijenama, nego poznavanje te vještine, ulijevalo mi je dodatnu sigurnost na visinama.
Nakon toga, pronašao sam street workout, koji mi je dao jaki trup, snagu u rukama i u ramenom pojasu te vrhunski balans. Ta odlična aktivnost vrlo je zabavna i izvodi se samo sa svojom težinom. Prednost toga je ta da mi nisu trebali nikakvi utezi. U street workoutu postoje mnogi teški elementi, ali mojom upornošću, nijedan element mi nije bio neizvediv. Bavljenje gimnastikom na faksu i u slobodno vrijeme stekao sam ekstremnu fleksibilnost. To mi je pomoglo i u penjanju, da lakše dohvatim teže dostupna mjesta na stijenama. Sve ovo što sam naveo, svi ovi alati, doveli su me svaki put korak bliže do mojih ciljeva. U dvije i pol godine odradio sam oko 25 uspona po Europi. Križao sam uspone relativno brzo i redom su padali glavni divovi od tri, četiri pa i pet tisuća metara. Meni najznačajniji su bili Hvannadalshnúkur, Grossvenediger Grossglockner, Castor, Ortler, Lyskamm, Gran Paradiso, Mont Blanc, Dachstein, Elbrus, Matterhorn. Uz to osvojio sam i vrh Afrike, gdje sam jednim dijelom trčao do zadnjeg kampa. Neke od meni bitnih uspona izveo sam težim smjerom – ističe Jagečić.
Što se tiče ozljeda, kaže kako bi izdvojio onu koja mu se dogodila na najvišem vrhu Austrije, Grossglockneru.
Na operaciji
– Prilikom penjanja težim smjerom, ispod vrha, u jednom trenutku pod rukom odlomio mi se veliki komad stijene, koji mi je totalno razbio desno rame. Uspio sam se pribrati, namjestio sam donekle rame, ispenjao vrh i vratio se u dolinu. Moje rame nakon toga više nije bilo sposobno za jače uspone. Kada sam se vratio sa puta, morao sam nešto brzo poduzeti. Našao sam vrhunskog specijalista za ramena u Krapinskim Toplicama i dogovorio operaciju. Za tri tjedna bio sam već na operacijskom stolu. Jasno sam mu rekao za što mi treba osposobiti rame, tako da se i on mogao odlučit za pravu metodu zahvata. Procedura “Latarjet“ bila je savršena za moje rame. Za par mjeseci čekala me ledena majka Rusija i morao sam biti posve spreman da se mogu priključiti slovenskom timu. Operacija je prošla dobro, kao i moj oporavak. Rame sam vježbama vratio u prvobitno stanje i bilo je kao novo. Nijednu svoju ozljedu ne gledam kao nešto negativno, jer su one dio ekstremnog sporta. U svojoj glavi smatram ih kao dobar ulog koji me vodio do ciljeva – kaže ovaj 34-godišnjak, koji je, nakon što se doveo u potpunu formu, bio spreman stati na vrh Europe, Elbrus.
– Toga dana poginuo je dečko iz Ukrajine koji je pao niz ledenu liticu. Nikada ga nisu pronašli. Inače, postoje geopolitičke rasprave oko toga je li vrh Elbrus, najviši vrh Kavkaza, teritorijalno u Europi ili Aziji, pa neki smatraju da je on najviši vrh Europe, no alpinisti ipak titulu “Kralja Europe“ pripisuju Mont Blancu – pojašnjava Jagečić.
Ove godine u trećem mjesecu u tajnosti je krenuo s pripremama za vrh smrti – Matterhorn.
– U tom trenutku moja forma s 92 kilograma bila je dobra, no ne još dovoljno dobra za osvajanje vrha smrti. Opcija skidanja kilograma nije dolazila u obzir, tako da je svaki kilogram morao biti pokriven dobrom kondicijom. Kada sam stao na vagu sa svom opremom, imao sam 102 kilograma. Morao sam paziti na svaki detalj, a na Matterhornu detalji su bitni. Na moju preciznu vagu je išlo apsolutno sve. Od namirnica koje sam unašao u sebe, pa sve do opreme koju bih nosio sa sobom. Tražeći internetom opremu koja bi bila adekvatna za Matterhorn, napravio sam popis i krenuo u nabavu. Ako u trgovinama ne bi imali ono što bih tražio, krenuo bih dalje u potragu sve dok ne bih našao ono što želim. Nekada su morali naručivati iz drugih zemalja jer je kod nas to bilo nedostupno. Apsolutno sve je bilo podređeno mom cilju.
Vježbe u teretani nisu dovoljne za Matterhorn i moraju biti jako dobro pokrivene aerobnim mehanizmima. Razmišljajući koju lokaciju izabrati za pripreme, odlučio sam se za jedno mjesto podno Sljemena. Sjetio sam se Horvatovih stuba, koje su mi se činile najprikladnijima. Njih 500 komada koje su neravno postavljene, dale su mi dobru eksplozivnost i dodatni balans. Pretrčavao bi ih četiri puta tjedno po 50 linija, zajedno s ruksakom od 8 do 12 kilograma. Ako ne bih bio zadovoljan prolaznim vremenima, ponavljao bih opet iznova i tako u krug. Jednom sam čak i prenoćio na Sljemenu u vreći za spavanje jer me uhvatio mrak. Znao sam da je na Matterhornu brzina jako bitna. Ne smije biti nikakvog petljanja. Svatko mora znati što radi. Čvrsto sam odlučio da ovo ljeto želim stati na vrh smrti. Mjeseci su brzo prolazili. Iščekivanje dana kada ću krenuti na put u svoju avanturu života, u meni je luđački raslo. Ništa, nikakva loša energija nije smjela ugroziti moj plan, zato sam i tajio sve do posljednjeg trenutka. Moji svakodnevni treninzi trajali su po pet sati i bili su podijeljeni na pet dijelova. Teretana, parkour, street workout, gimnastika te “cardio“ na Sljemenu. Želio sam da bude sve na najvišoj razini, da se mogu suočiti s izazovom u najboljoj mogućoj formi. Naravno, uz sve to, nadao sam se i sreći s vremenom, jer na to nisam mogao utjecati. Mislio sam si, ako više krvarim na treninzima, manje ću krvariti na oštrim stijenama. Proučavajući kartu, odlučio sam u Italiju doći okolnim, dužim putem. Čekala me vožnja od 13 sati. U međuvremenu, stao sam u Zermattu, zbog dodatne opreme. U tom mjestu automobili su zabranjeni pa sam ga ostavio na javnom parkiralištu u Taschu. Simpatično mjesto malo udaljeno od mog privremenog odredišta. Tu istu noć prije nego što sam ulovio vlak za Zermatt, prespavao sam u autu. Noć je bila katastrofalna, no dodatnu snagu mi je davala motivacija i vizija za snom. Totalno neispavan krenuo sam u potragu za nekim smještajem, no ne bilo kakvim. Želio sam neku sobu s pristojnom cijenom, ali da ima pogled direktno na vrh smrti.
U svaki hotel u koji sam ušao, jasno sam im rekao što želim. Matterhorn sam želio imati stalno na oku, što je za mene bilo psihološki jako bitno. Adekvatan smještaj našao sam tek iz petog pokušaja. Nakon što sam kupio opremu koju sam trebao, vratio sam se u sobu, iz koje nisam izlazio cijeli dan. Jedini kontakt koji sam imao taj dan, bilo je osoblje hotela i sobarica iz Francuske koja se nalazila tamo. Pričajući s njom, nije bilo previše motivirajuće. Naime, kad sam joj rekao svoje planove, rekla mi je za mnoge alpiniste koji su došli u taj hotel s istim ciljem, no nisu se više vraćali. Značenje njezinih riječi mi je bilo kristalno jasno. Nije mi trebalo nikakvo daljnje objašnjenje. Ispričala mi je jedan događaj koji je digao dosta prašine prije par godina. Radilo se o spašavanju sina milijardera Richarda Bransona, koji je došao nedovoljno pripremljen da osvoji Matterhorn te se srušio zbog visinske bolesti. Ugrozio je ostale penjače te su morali dizati helikopter i krenuti u spašavanje. Gradom se to brzo pročulo. Mnogo bogatih ljudi sa svojom djecom dolazi tamo ne bi li vidjeli Matterhorn, no samo određeno društvo dolazi na njegov vrh. Razgovarajući s njom, složili smo se u jednom. Neki tatini sinovi ne mogu ili ne žele razumjeti da neke stvari ne mogu kupiti novcem, a to su trud, volja i uspjeh. Takav lagodan život koji im roditelji pružaju ide dokle ide i sve je to lijepo, no jednom i tome dođe kraj. Roditelji misle da im pružaju uslugu, a zapravo rade katastrofalnu grešku i od njih prave teške lijenčine. Mislim da bez obaveza i discipline, ta djeca koja dobiju sve na pladnju, žive u samoobmani, te ih život na kraju dočeka sa svojim hladnim zatvorom potonuća, iz kojeg je jako teško izaći – ističe ovaj mladi alpinist.
U društvu, kaže, vrijeme je brzo prolazilo te se približio kraj njegovu boravku u Švicarskoj.
Količina vode
– Pozdravio sam se sa svima u hotelu i nastavio svoj put prema Italiji. No, imao sam još dosta do svog konačnog odredišta. Trebalo mi je skoro četiri sata vožnje kroz Švicarsku do Breuil Cervinie. Ono što je turističko mjesto Zermatt za Švicarsku, Cervinia je za Italiju. Nakon dolaska na granicu, morao sam izaći van iz auta. Čudno su me gledali, jer nitko nije znao engleski, osim jednog koji je spavao u uredu te su ga jedva probudili da razgovara sa mnom. Vidjevši moju opremu u autu, rekao sam im jasno kamo idem. Prije nego su uspjeli dovršiti svoje zadnje pitanje, dobili su moj brzi odgovor. “Zbilja ideš na Matt…?” Da, idem!” Nakon toga me nitko više ništa nije pitao. “Sretno i vrati se živ. Doviđenja.” Vrijeme u Breuil Cervinii je bilo savršeno. Vozeći se kroz bajkoviti grad, ispred mene se stvorio veličanstveni prizor, kao gorostas vinut visoko između oblaka. Matterhorn s talijanske strane izgleda strašnije i opasnije, no sa Švicarske izgleda impozantnije. Moja soba je imala pogled na planinu, isto kao i u Švicarskoj. Prvi dan uspješno sam odradio aklimatizaciju, usponom na obližnju i lakšu planinu na 4100 metara. Svoje slobodno vrijeme koje mi je ostalo tog dana, kvalitetno sam iskoristio. Zapisivao sam sve svoje dojmove, misli i osjećaje, jer imao sam još jedan dan odmora prije glavnog uspona. Šetajući gradom, naišao sam na groblje. Nisam se previše zadržavao, no mislio sam si koliko ih je negdje poginulo loveći svoj san.
U noći prije polaska, spavanja nije bilo. Adrenalin me držao budnim cijelo vrijeme. Sjedio sam pokraj prozora, gledao prema Matterhornu, iščekujući ono što dolazi sljedeće jutro. Provjerio sam opremu, dogovorio s prijateljem vrijeme polaska i sve je bilo bilo spremno. Vremenska prognoza je bila obećavajuća, no na toj planini zna biti vrlo varljiva. Pričvrstio sam svoj privjesak Dreamcatcher na jaknu, kao upozorenje i podsjetnik da ne skrećem sa svog puta ni metra. U četiri ujutro krenuli smo prema prvom dijelu uspona, do skloništa Carell koji se nalazi na 3800 metara. Na tom dijelu ima i hodanja i penjanja. Nakon skloništa Carell, kreće onaj pravi dio, alpinistički, s više penjanja po žestokim rubovima. Za taj dio potreban je vrhunski trening jer je ruta dosta duga. Potrebno je imati čvrste i jake ruke zbog nekih fiksnih užadi koje su postavljene na stijenama. Svoje penjačke vještine tijekom priprema vrlo dobro sam provjerio. Penjao sam se i u Paklenici nadomak Starigrada. Jedna od nepoznanica bila mi je količina vode u ruksaku. Na uspon sam uzeo svega 7 dlc vode, što mi je bilo dovoljno. Testirao sam koliko mogu biti dugo bez vode, jer svaka kila u mojem ruksaku je bila bitna. Pažljivo sam procijenio svoje sposobnosti i krenuo sam u punoj snazi. Moji posljednji koraci prema vrhu Matterhorna – vrhu smrti, bili su moji najbolji koraci u životu. Ostvarujući svoj najveći san karijere (san veći i opasniji od Everesta), stao sam na legendarni vrh jedne od najtežih i najsmrtonosnijih planina na svijetu. Na njegovu pojavu nikako nisam mogao ostati ravnodušan. Kad god bih kupio Toblerone i vidio njegovu siluetu na ambalaži, moj cilj je postao sve jasniji. Za ovaj izazov stavio sam sve na kocku. Pripremao sam se šest mjeseci svakodnevno, fizički i psihički. Preko Slovenije, Austrije, Švicarske, došao sam u Italiju u najboljoj životnoj formi ikada, koja je bila pokrivena jakom voljom, samo s jednim ciljem – da mogu stati ispred njega i postaviti se na izazov takve veličine. Izabrao sam taj put tako da mogu još prije u Švicarskoj nadopuniti svoju tehničku opremu. Na planini je još uvijek bilo dosta snijega, a penjanje na liticama je tada opasnije i teže. Od svoje glavne opreme, uz sebe sam imao svoju najjaču volju i čvrste ruke. Na Matterhornu se jedino tako i može uspjeti. Ovo čudo prirode do sada je uzelo oko 900 života. Prije koju godinu, poginulo je toliko ljudi da je policija morala zatvoriti sve prilaze planini. Imao sam svoje izvježbane adute u rukavu. Svoje vještine. Podrška je bila skoro nikakva od strane većine ljudi, pa i od mojih, sto je razumljivo, zbog tolike doze opasnosti. Iskreno, nije mi ni trebala. Moja motivacija je bila prejaka! Spike su bile slične kao i prije – “Premalo iskustva u 2 godine… Nećeš doći do 4000 metara…” Meni su te njihove riječi bile beznačajne. Mislio sam si: “Da, donekle su u pravu. Doći ću dalje od 4000 metara, do kraja!!” Proučavajući mjesecima toga alpskog kralja, ovo je bila jedna od mojih najtežih odluka u životu. Sam pogled na vrh nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Šalje jasnu poruku svima da gore nema mjesta ni za kakvu grešku te da nitko ne očekuje nikakve milosti. Taj alpski i svjetski poznati div je nemilosrdan te je dostupan samo za posebno društvo, u kojem sam se i ja želio naći. Nijedan europski vrh ne može mu stati uz rame. Spektakularna izloženost na oštrim rubovima poput britve i nepredvidivo vrijeme žestoko su drmali moju psihu cijelo vrijeme. Na Matterhornu postoje dvije najveće opasnosti. Iznenadni odroni kamenja koji nose sve pred sobom i vrijeme koje se može promijeniti u roku od pola sata. Na tom mjestu oblaci su nisko i stvaraju jako gustu maglu. Često znaju biti situacije kad se ništa ne vidi na udaljenosti od pola metra – otkriva naš sugovornik.
Za uspon je izabrao težu, talijansku stranu.
Čudni oblaci
– Statistički tom rutom penje se 25 posto alpinista, dok na rutu sa švicarske strane kreće njih 75 posto. Osjetio sam da mogu to izvesti. Matterhorn me lomio cijelo vrijeme jakim vjetrom, niskim temperaturama ispod nule, ali nisam pokleknuo. Da sam kojim slučajem, u bilo kojem trenutku posumnjao u sebe, mogao me samo pitati: “Kamo želis pasti? Na švicarsku ili talijansku stranu?” Na 4200 metara situacija se počela drastično mijenjati. Naime, iz smjera Švicarske počeli su se rapidno formirati čudni oblaci. Posve jasno mi je bilo što to znači na Matterhornu. U meni je počela rasti tjeskoba koja je počela nagrizati moje jako samopouzdanje. Nemir koji se u jednoj fazi javio u meni, oslabio je moje penjačke performance, u koje sam se najviše pouzdao. Više nisu bile tako dobre kao u početnim satima. Ogrebotine i modrice nastajale su sve češće na mojim rukama, pa i na opremi. Moj ego je izgurao razum preko svih rubova. Mislim da je to bila najmanja cijena koju sam mogao platiti. Nedaleko od nas, planinom su se počeli u daljini prolamati strašni zvukovi odrona kamenja. Bez obzira na sve, uspio sam se pribrati, skupiti koncentraciju kao prije i stisnuti do samog kraja. Opet sam bio onaj stari. Matterhorn je planina s koje nema bijega samo tako. Na 3800 metara je manje sklonište gdje se alpinisti malo odmore, provjere opremu, a na najtežim mjestima postavljena je i fiksna užad. Usprkos tome, ljudi na Matterhornu i dalje redovito umiru. Mislio sam si, ako me ne ubije fatalni pad, ubijalo bi me polako svakim danom nešto drugo, još gore… Nostalgija… Nostalgija ispunjena teškim očajem zbog mog neuspjeha u ostvarivanju najvećeg sna. Umirao bih svakim danom sve više u svojim neostvarenim mislima. Za mene bi to bilo neizdrživo. San o Matterhornu blijedio bi u meni. Nikada se više ne bih mogao ponovno vratiti na to mjesto s takvom motivacijom i žarom, kao što je bila tog dana. Zbog toga mi je tijekom penjanja jedino na pameti bio vrh sa željeznim križem. Nisam stao ni trenutka, niti pomišljao na bilo kakvo odustajanje. Nije mi trebala ni kap vode. Potrošio sam vodu tek tijekom silaska. Obuzelo me totalno ludilo. Nisam želio nikakve kompromise. Penjao sam se s kolegom iz Italije u paru, pod našim obostranim potpunim povjerenjem, povezani užetom. Vrhunski je vodio i znao je rutu vrlo dobro. Znali smo naše mogućnosti jer smo se penjali već i prije. No, samo da se jedan od nas okliznuo, pali bismo zajedno. Moj život bio je u njegovim rukama, njegov život u mojima. Čudan osjećaj. Osiguravali bismo se na mjestima gdje je to bilo moguće. Komunicirali smo samo s dvije riječi. Uz vjetar, jedini zvuk bilo je moje ubrzano disanje i škripanje stijena pod derezama na nogama. Svatko od nas jasno je znao što treba raditi. Na takvim rubovima i na toj visini, uz manjak kisika, teško je držati koncentraciju satima, a brzina je od najveće važnosti. Morali smo riskirati i išao sam na sve ili ništa. To je bila moja odluka. Rekli smo si da ne stajemo ni trenutak. Bili smo vrhunski tim.
Završni juriš prema vrhu kreće u 3 ili 4 ujutro. Najstresnije je penjati se noću, pod upaljenom lampom pokraj provalija dubokih nekoliko tisuća metara. Dolaskom na vrh, kada sam napokon taknuo taj križ, jedva sam suspregnuo suze, ne dopuštajući da me osjećaj sreće prevlada.
Moja velika sreća nije dugo trajala. Topila se poput leda kada sam pogledao prema dolje, znajući informaciju da 80 posto alpinista pogiba pri spuštanju. Ništa nije bilo gotovo, sve dok se nismo spustili i stali na čvrsto ravno tlo. Hrvatsku zastavu i zastavu Oroslavja nisam mogao razvući na vrhu.
Vjetar na Matterhornu udara silovito, bez milosti i bio je toliko jak da sam mislio da će odnijeti mene skupa s tim zastavama. Taj dan jedino smo mi od 30 penjača došli do vrha. Silazak smo izveli po istoj strani. Na toj talijanskoj ruti, silazak je brutalno težak. Mišići kao da vrište za kisikom, kojeg je upola manje. Uspon je bio samo pola puta. Ovim ludilom na granici Švicarske i Italije pridobio sam još nekoliko sponzora te me ovaj uspon doveo pred vrata Amerike. Je li vrijedilo riskirati SVE? Jos jednom kažem da, apsolutno DA! Zbog čega sve to? Zbog MENE! Jer nema pravog života bez dobrih sjećanja i vrhunskih uspomena. Penjao bih se ovog puta za taj osjećaj i za svoj najveći san do svog posljednjeg daha, jer na kraju krajeva – po to sam i došao!! – zaključuje Andrija Jagečić.
