HRELIĆ VS. PONTE ROSSO: Uništavamo li male proizvođače? Odlaze li sajmovi u povijest?

˝Vreme se klima stalno. Celi svet je nestabilan. Gleda se kraj računa, a ne kaj je na računu˝

Objavljeno: 08.05.2022. Metropolitan

Nezahvalno vrijeme u kojem smo zapeli kao društvo i nemili događaji u svijetu najniži udarac zadaju našim džepovima. Vremenske prilike divljaju, osjećamo mraz u grudima, postajemo sve dalji i nerijetko zaboravljamo na ”malog čovjeka” koji najviše pati. Apsurdnost epidemioloških mjera tijekom protekle dvije godine mnoge je izula iz cipela, a ogroman broj Hrvata i onih koji su Hrvatima postali nastanivši se u Lijepoj našoj, posljedice koje osjeća dan danas osjećat će i u narednih nekoliko godina. Među tom skupinom ljudi nalaze se i izlagači, OPG-ovci i obrtnici koji svoje proizvode izlažu na sajmištima kojima je Stožer, zalutavši i skrenuvši s putanje za vrijeme pandemijskog ”booma” zabranio rad. Nije to bilo fer.

Sajmovi koji, čini se, odlaze u povijest i ne pobuđuju interes kod mlađih generacija, zapošljavaju na tisuće djelatnika i znače doslovno preživljavanje velikog broja izlagača. To su mjesta socijalnog karaktera, obiteljskih biznisa, rabljene robe, zanatskih i domaćih proizvoda pa treba naglasiti kako je samodostatnost u tim granama izuzetno bitna. Kako bismo čuli priče samih izlagača, ali i njihovih kupaca, posjetili smo zagrebački Hrelić i sajmište u središtu Zagorja. Svi su se naši sugovornici složili oko jednog – korona je napravila svoje, ništa nije isto kao prije, cijene divljaju, vremena se mijenjaju – ˝staro normalno˝ u ovom slučaju ne vrijedi.

Hrelić

Na zagrebačkom Hreliću, smještenom nadomak smetlišta sreli smo zagrepčanina Milana koji već šest godina izlaže na ovom sajmištu i kojem je prodaja dodatan izvor prihoda. Kaže, od mirovine se u ovoj državi ne može živjeti.

– Zaradim između 200 do 300 kuna po izlaganju. Nekih pola godine, godinu, sajmište je bilo zatvoreno i to mi nije puno utjecalo na poslovanje, ionako radim za lopove. Sve što sam zaradio u godinu dana lopov mi je neki dan očistio u dva sata. Provalio mi lopov u kuću, razbio prozor i sve što sam zaradio počistio. Sad se ja ovdje smrzavam, a on se lijepo grije i uživa u mojim parama – kaže Milan koji izlaže svašta – pretežito su to starine koje mu daju ljudi, a nešto pronađe. Uglavnom, snalazi se. Izrekavši tu rečenicu i sami smo postali svjedoci snalaženja jer, u tom je trenutku Hrelićem prohujao jak vjetar, a nemilosrdne pahulje snijega u proljeće, počele su padati na stripove Alana Forda koji se prodaju po pet kuna i vlažiti odjeću koja je uredno visjela u improviziranom izlogu nadomak restorana koji nema ime. Većina izlagača pognutih je glava ubrzano pospremala svoje proizvode dok su neki koristili zadnji trenutak i vikali:

– Po kunu komad. Cipele, jakne – 10 kuna. To je bronsa, svećnjak, čak i na kile ide, 300 kuna – nudila je jedna od izlagačica, a samo korak dalje moglo se čuti:

– Živjela braća! Halo Ukraine – odjekivalo je sa štandića sa suhomesnatim proizvodima. Milan je svoje stvari pospremio u automobil, poželio nam sreću i poklonio osmijeh. Izlagači do, njih trojica koja su izlagala i pokušavala prodati raznu audio opremu nisu bili zainteresirani za razgovor. U tih desetak minuta ˝mini događaja˝ Hrelić se pretvorio u zagrebačku pustinju.

Sveti Križ Začretje

Po uzoru na ovo sajmište, u subotu, 7. travnja 2018. godine Hrvatsko zagorje dobilo je tada novi, a sada već zaboravljeni sajamski sadržaj na prostoru ˝Roses Designer Outleta˝ u Svetom Križu Začretju. Bio je to svojevrsni “mini Hrelić i Jakuševec”. Koji su razlozi stopiranja, odnosno neodržavanja istog pitali smo upravu Općine koji su nam podrobnije objasnili o čemu se radi.

– Organizatori sajma “Sajam automobila Zagreb” odabrali su našu sredinu zbog dobrog prometnog položaja budući se lokacija nalazi u neposrednoj blizini izlaza iz autoceste Zagreb – Macelj. Sajam je smješten uz trgovački centar što je argumentirano velikim brojem posjetitelja centra koji su predstavljali veliki potencijal za prodavače. Općina je podržala ideju i dala joj svojevrsni vjetar u leđa. Budući da kao Općina nismo bili organizator sajma, nemamo konkretne informacije o broju izlagača i posjećenosti sajma, a niti daljnjim namjerama organizatora. Naša je pretpostavka da ideja nije zaživjela zbog slabog interesa posjetitelja – kažu iz Općine i dodaju kako je oko istog velika najava u medijima zainteresirala građane naše, ali i susjednih sredina, no interes je splasnuo.

Sajamski sadržaj trebao je postati tradicija na ovom prostoru Zagorja, no to se, nažalost, nije ostvarilo. Planovi su bili da ovaj sajam s vremenom preraste u regionalni sajam, ali i da privuče izlagače i posjetitelje iz susjednih regija. Budući da se to dogodilo nije, Općina ima drugi plan:

– Svaku pruženu priliku domaćim proizvođačima za plasman njihovih proizvoda u svakom slučaju pozdravljamo i spremni smo podržati. Upravo je s tim ciljem izrađena projektna dokumentacija i ishođena građevinska dozvola za izgradnju tržnice u Svetom Križu Začretju – poručuju i kažu kako se trenutno čeka na otvaranje natječaja. Dodaju kako je nužno ulagati u unapređenje lokalnih temeljnih usluga za lokalno stanovništvo čime, u svakom slučaju, projekti ovakve vrste i pridonose.

Krapina

Nakon nekoliko dana i nekoliko kilomatera dalje, posjetili smo sajam u Krapini gdje smo upoznali 40-godišnju Irenu, ekonomisticu iz Stubice, vlasnicu obrta, prodavačicu šivanog tekstila, koja izlaže tri do četiri dana diljem Zagorja, a svoj je model poslovanja svela na nekoliko rečenica:

– Kada vidim da se isplati izlažem, uglavnom kalkuliram što ovisi o procjeni lošeg vremena i datumima. Nekad je veća zarada ostati doma i ne izlaziti van jer su troškovi ogromni – kaže i dodaje kako je korona napravila svoje. Zamislimo li grafikon, putanja ovog ‘businessa’, silazna je.

– Ovo više nije loše, ovo je nikako. Nadamo se da će se, jer znamo da je početak godine loš za trgovinski sektor, situacija popraviti. Zatvaranje sajmišta tijekom korone bila je jedna nekorektna igra jer su ostale trgovine radile, preuzele su naše mušterije i nama sada treba šest mjeseci, do godine dana kako bismo opet vratili ljude na staru poziciju, ako to uopće i uspijemo. Mi se nećemo oporaviti naredne dvije tri godine, a ova vrlo neizvjesna situacija s ratom u Ukrajini utječe na psihu ljudi – ako nisu raspoloženi, manje će i kupovati – otkriva Irena.

– Mi smo zakašnjela stvar. Trebalo se reagirati još 2007. godine s otvaranjem trgovačkih centara. Isto vrijedi i za poljoprivredni sektor. Uništava se mali proizvođač, sve nam je teže i bilo koji poremećaj, inflacija ili poskupljenje benzina, strahovito utječe na nas. Mi smo na graničnom djelu raditi ili ne raditi. Kapljica koja će preliti čašu, zaista je mala. Vidite da nas je sve manje – požalila se Irena, a o Hreliću kazala kako je to potpuno drugi sektor, ali i druga vrsta ljudi. Naglasila je kako Jakuševec ima daleko širi krug posjetitelja i da je tamo puno teže prodati novu robu, jer tamo dolaze ljudi s namjerom kupovanja rabljenih i puno jeftinijih stvari.

Na suprotnoj strani od njenog izložbenog prostora situacija nije ništa bolja. Jedan od štandova je u vlasništvu OPG-a ˝Mirjana Grah˝ iz Zagorskih sela, koji u svojoj ponudi imaju suhomesnate proizvode koje prodaje Ivan, po struci autolakirer i sedmogodišnji izlagač. Redovito izlaže, kao i Irena, pa osim u Krapini četvrtkom, ponedjeljkom izlaže u Pregradi, petkom u Klanjcu, subotom u Stubici, a nedjeljom tu i tamo odlazi na Hrelić. Uspoređujući zagorske sajmove s onim zagrebačkim kaže:

– Ne da se to usporediti. Tamo bude po četiri do sedam tisuća ljudi. Ovdje prodaja ne ide. Od kad je došla korona, sve je stalo. Velikim trgovačkim centrima mi ne možemo konkurirati s cijenom, a oni nama ne mogu s kvalitetom. To je tak, normalno… Gleda se kraj računa, a ne kaj je na računu. Jednostavno, neke stvari ne idu. Nemreš ti napraviti kilu kobasa za 20 kuna kak se prodaje u dućanima. I to je treća ruka koja proizvod prodaje. Proizvođač nije dobil niti 10 kuna za nju. To je nelojalna konkurencija, ljudi kupuju kaj kupuju – kazao nam je Ivan sjedeći na stolici, pohvalivši se kutijicom koja ima preko 50 godina u kojoj skuplja zarađen novac.

Među šarolikom publikom koju smo sretali duž sajmišta, upoznali smo Muhameda Đaferija, 27-godišnjeg trgovca iz Varaždina, porijeklom iz Albanije. Njegov otac vlasnik je obrta Bonita koji u svojoj ponudi ima suhe proizvode, ali i one svježe, bučino ulje i med… Redovito, kaže, ide u Osijek, Bjelovar, Koprivnicu, Zlatar, Ludbreg i Viroviticu. Njegov otac i on putuju s dva kombija. Kaže, isplati se. Utorkom i petkom nabavljaju povrće i voće, a kako je istaknuo – svježina je najbitnija. Koliko na Bonitino poslovanje utječu vremenske prilike, a koliko je oštećenje nakon pandemije?

– Ono što mi odgovara u ovom poslu je rad s ljudima i po kiši, i suncu i snijegu. Kada je nevrijeme izložimo upakirane stvari. Tu u Krapini zna biti jako vjetar i tu smo osuđeni na boravak u kombiju. Tijekom korone, sva su sajmišta bila zatvorena. Prvo se otvorila tržnica u Čakovcu, pa onda u Varaždinu. Profit nikad nije siguran. To se nikad ne zna, to je ono ”kak se potrefi” – kaže Muhamed na čijem je štandu velika cirkulacija ljudi, a mnogi od njih vraćaju mu se svakog tjedna.

– Poslovanje je bilo stopirano, ali sam otvorio Facebook stranicu koju imam i dalje. Prodaja ide – rekao je Muhamed osvrnuvši se na period pandemije i zaključio:

– Inspekcija mi često dolazi. Ne eksponiram se zato. Mladi ovaj posao ne žele raditi, strah ih je pa vlada starija populacija koja većinom jedva krpa kraj s krajem. Treba se snalaziti – poantirao je, a njegov susjed, koji je Hrvatom postao, a koji također ima registriran obrt, tih problema nema.

– Nemamo problema s inspekcijom. Prodajem veš, maje, a na zagrebačkom Hreliću nisam. Ne isplati se. Mi imamo drugih problema, ne stižemo plaćati kućne obaveze, obrtničke. Ovo mi je primarna djelatnost, a za vrijeme korone posuđivali smo novac od svojih bližnjih. Sada sam još i u dugovima. Država bi trebala ordinirati, a po tom pitanju se ne radi ništa. Iskren ću vam bit, nismo ništa pokrenuli. Oni za nas nemaju sluha. To je to – kazao je izlagač koji želi ostati anoniman.

Nekad i sad

Zanimljiva prolaznica i stalna posjetiteljica sajmišta od kada zna za sebe, istaknula je kako su se dolaskom korone njeni odlasci na sajam sveli na minum, a dodaje kako su cijene otišle u nebo.

– Danas je sve to drugačije. Prije tu niste mogli proći od ljudi. Sve je bilo puno, bilo je pilića, svačega… Sad toga više nema. Danas je puno manje štandova. Nekad je to bil praznik. Četvrtak, zna se – ide se na sajam. Mladi danas više ne hodaju na sajam. Oni svi vole marku, dal bu 500 kuna više za markirane traperice, bitno da piše – kaže Vesna koja je na sajmištu uspješno obavila šoping:

– Danas sam kupila natikače, tak za doma, po vani, ne da mi se patike vezati. Platila sam ih 120 kuna, nije niš manje nego u trgovini, ista cijena – zaključila je.

U tom momentu prilazi nam 83-godišnjak s vrećicom koja je umjesto svježeg voća i povrća bila natrpana lijekovima.

– Ja vam kupujem grincek inače, ali sad mi je žena u bolnici, pa kupujem lijekove. Evo, imam punu vrećicu lijekova. Ja kad dođem u dućan, roba je ista. Ti znaš kaj je sajmište. Prije 20 godina živjelo se ljepše. Bilo je rata i bombardiranja, ali živjelo se. Tad sam živel sam u Zagrebu, a sad sam 50 posto propal od kad je počela prokleta mafija i krađa. Tri put sam imal provale u stan. Ah, čujte, vreme se klima stalno. Celi svet je nestabilan. Eh! Žao mi je omladine. Takvo mi je srce. Kad vidim da malo dijete plače, plačem i ja – rekao je vidljivo potresen Drago koji je stajao kao ukopan dok su mu zrake sunce milovale naborano lice prekriveno staračkim pjegama.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Komentirajte putem Facebook-a

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter